Dok rade jogu, neki ljudi osećaju potrebu da se isplaču. I to je skroz ok. Ako ste i sami bili u sličnoj situaciji, evo objašnjenja zašto ljudi imaju potrebu da plaču dok rade jogu.
Kada je Lisa Džejkob prvi put zaplakala na času joge – postidela se. “Plakanje u javnosti nije nešto što volim da radim. Šta nije ok sa mnom? Moram da se saberem”, pomsilila je. Tada su joj instruktori joge pomogli da shvati da je plakanje tokom istezanja sasvim prirodan odgovor i da svaki joga studio treba da bude prijatan za procesuiranje osećanja – uključujući i one teške emocije.
Kada je Lisa završila obuku za istruktorku joge, naučila je kako da osposobi učenike da, dok rade jogu, uključe emocije. Sada, kada neko počne da plače na času, ona pomisli “Dobro je, joga ‘radi’!”. Umesto skretanja pažnje na plakanje, Lisa sa uplakanom osobom uspostavlja kontakt očima i samo klimne glavnom kao znak odobravanja. Kada se završi čas, sledi razgovor.
Pročitaj i: Zašto je joga nidra bolja od hipnoze
I drugi instruktori joge kažu da polaznici često plaču na strunjači. Tvrde da je plakanje tokom joge sasvim normalno, ali imaju različite teorije o tome šta ljude podstiče na takvo ponašanje.
Dr Loren Fišmen, lekar, istraživač i autor mnogobrojnih knjiga o jogi, kaže da joga nudi “slobodu od emocionalnih ograničenja”. Receptori za istezanje koji se nalaze u mišićima direktno su povezani sa centrom za opuštanje u mozgu. “Duboko opuštanje, pa čak i ono trenutno, može da oslobodi jake emocije koje su obično nedostupne”.
I sam je iskusio napade plača tokom istezanja, ali i iznenadnog smeha. On veruje da plakanje tokom joge nije izazvano bolom ili radošću već ogromnim olakšanjem.
Adam Galenberg, sportski psiholog, ističe za Independent da se ljudi često okreću vežbanju kad su pod stresom, Stoga, ako vežbanje koriste kao način da se izbore sa svim stresorima u životu, vrlo je verovatno da će se njihov um baviti stresnim stvarima dok vežbaju, te da zato doživljavaju emocionalnu reakciju vezanu za te stresore.
Galenberg veruje da fizička ranjivost dovodi do emocionalne ranjivosti i da, što više potiskujemo emocije poput stida, inferiornosti i frustracije, veća je verovatnoća da će one isplivati na površinu kada smo u fizički ranjivom stanju.
Oriana Aragon, socijalna psihološkinja, sumnja da su ljudi koji plaču tokom fizičke aktivnosti duboko uronjeni u trenutak i, tokom tog kratkog vremenskog perioda, nisu opsednuti budućnošću ili prošlošću. Ponekad ljude može preplaviti osećaj strahopoštovanja ili dostignuća, kao da su upravo završili maraton. Aragonova se seća da je i sama plakala nakon završetka maratona jer je bila ponosna na sebe. “To bi moglo da bude oslobođenje, moglo bi da bude i dostignuće, ali definitivno je reč o zaustavljanju vremena i trenutka”, kaže ona.
Šta ako počnem da plačem u toku joge?
Jednostavno je – nemoj da se stidiš ili skrivaš. Prosto pokušaj da se pomiriš da tim i da se nosiš sa trenutkom. Možda danas odrastamo u društvu u kojem se suze skrivaju od javnosti, ali često te suze nisu loša stvar. Ako ništa drugo, one mogu biti podsetnik da smo svi mi samo obična ljudska bića.
Foto: Conscious Design on Unsplash