Radije bi da sačekaš da se to nevreme u tebi stiša. Želiš da se okonča novi talas vojevanja suprotnih sila u tebi, da se prekine juriš neprijateljskih misli i zaćuti lelek samosažaljenja, pa da opet zamiriše čista i sveža zora, kao mleko… i tek tada, nova i olakšala kreneš izlazećem suncu u susret.
Ti bi da sačekaš, a zapravo se bojiš. Naučila si da se bitke osvajaju samo uz dosta muka, žrtava i stradanja.
Ne mora tako da bude.
Nekada je rešenje u suočavanju a nekada u promeni pristupa i perspektive.
Ako si umorna od starih borbi sa sobom, pokušaj da, možda po prvi put, uradiš ovo drugo.
I već sada preusmeri pogled i poveruj da si na korak od zemlje mira ako kreneš dolinom nežnosti koja kreće od mesta gde si sam sebi važan. Videćeš da postoji drugačiji predeo u kome ima svetlosti i kada padne mrak. Blistavi svici novih misli koje svesno budeš odabrala biće ti prijatelji i podsetiće te na jutarnje tvrdoglavo sunce koje nikada nije odustalo od nas.
Znam da ponekad izgleda nemoguće napustiti poznati prostor jer su baš te ulice nespokoja, ćorsokaci očaja, rešetkasti prozori zamračenih kuća koje kradu delove neba, one koje osećamo svojima. I koliko god boleo prostor neslobode i teskobe, tu smo komforni, jer ih poznajemo, i zato se ne opiremo, ostajemo tu misleći da to jeste naš dom, naš zavičaj. Uverili smo sebe da se tako mora, da je to život, da nam je takva sudbina ili da smo jednostavno osuđeni na nesreću.
U redu je proći i takvim putanjama, neće uvek svaki naš prozor biti širom otvoren, i neće svaka ulica voditi na trg pobede… Ali važno je da znaš, ako si predugo tu, u opasnosti si da naviku, poznatost i predvidljivost uzmeš za bliskost i istinu. Ako predugo gledamo kroz rešetke straha, onda to postaje jedina stvarnost, poverujemo da su ti odsečci neba sve što ikada možemo imati.
Nemoj da poznatost, naviku i zaglavljenost mešaš sa pripadnošću. Nemoj dopustiti da se u tebi odomaće osećanja bezizlaza, tuge, očaja, straha, krivice. Ti nisi tvoja tuga, taj nemir i teskoba, to nisi ti. Ne uzimaj to za svoje drugo ja, to nije deo tvog identiteta, to te ne određuje. Nemoj ni bežati od njih, sve i da hoćeš – ne možeš, neodvojivi su kao senka. Ali uvek možeš pogledati u sunce, i senka ostaje za tobom. Tu je, ali fokus ti nije na njoj. Jer ti pripadaš mestima gde ti je duša. Prati svetlost. Vodiće te do mesta izolovanog od svega što narušava osećaj mira. Tu si bezbedna. Tu je tvoj dom, tamo koračaj. Biće to povratak sebi, zavičaju i ostrvu početka.
I više nikada ne mešaj zavičaj sa prebivalištem, samo prvi je prostor duše, samo si tu svoj i bezbedan.
Fotografija: Pinterest