Na blesak kazaljke sata deluje kao da ne bi trebalo da izgleda ovako, ova igra koju igramo, predstava koju gledamo na bini života koja se trenutno odigrava. Kao da svaki sledeći čin stvara da nam srce tišti. I nismo oduševljeni ovom predstavom, ne želimo da tapšemo pred novim realnostima s kojima se suočavamo, koje sledeći dan nosi u svojim rukama. Veoma lako poželimo da pobegnemo od istih, sudaramo se sa strahom, neizvešnošću i prodrmanim tlom pod nogama čim okrenemo pogled na bilo koju stranu sveta.
Ali šta se krije iza zavese glomaznog pozorišta, da li se tamo odigrava sasvim drugčija predstava? Šta se dešava iza kulisa? Naočare kojima gledamo trenutnost pogrešno će nam je i prikazati ukoliko dioptrija istih ne štima našim očima. A veoma lako možemo gledati u daljinu i ne videti stvarnu sliku, jer su nam dodeljene naočare zaprljane strahom utkanim u ukalupljenu definišuću dioptriju koja kvari našu percepciju.
Kako onda da ispraviš svoj pogled?
Podseti se.
Podseti se da je ovo predstava koju si želeo da gledaš. Svesno koračajući ka pozorištu. Scena koja se trenutno odvija unutar ove predstave s koliko god bremenitosti da je obvijena, i nju si želeo da odgledaš do kraja. To je bio tvoj izbor. Znaš u dubini sebe da, negde u zadnjem delu svoje glave, u sićušnom ćošku bridi znanje da si sopstvenim koracima ušetao u ovozemaljske granice i da tu i želiš biti sve dok s svojih krila ne sljuštiš koliko god da je ljubavi i svetlosti neophodno da se one više ne moraju tražiti.
Podseti se da proživiš emocije koje kucaju na tvoja vrata. Dozvoli sebi da osetiš emocije, sedneš na određeno vreme s njima, otkriješ koje su to one koje često kucaju. I isto tako podseti se da ti nisi ta emocija. Ljut sam nije isto što i osećam ljutnju. Ti nisi emocija koju proživljavaš, ti si biće koje ima emocije i one su sastavni deo postojeće slagalice.
Podseti se da događaji s kojima se suočavaš su iskustva. Iskusi ih. Potrebno je da budu tu, isto koliko je potrebno i ti da budeš tu. Prisutan, poželeći im dobrodošlicu. Kao i to da će i ovaj trenutak proći. Ništa nije konstantno, zakovano i utemeljeno. Sve ima svoj tok. Prolaznost je saputnik života pun teskobnih kofera iskustava pod rukama ustremljen ka višljim i laganijim dimenzijama.
Podseti se da budeš posmatrač šire slike tog stojiš u sedištu pozorišta gledajući trenutnu predstavu. Posmatrač šire slike zna da postoji veća predstava koja se odigrava iza trenutne. Zna jer se konstantno podseća pitanjem „Ko sam ja?“, dok gleda. Duboko znanje obelodanjuje mu šta se zbiva iza kulisa i umesto da potone od gledanja trenutne predstave, ispraviće se i širiće, sopstveno svetlo i energiju svojom odabranom ulogom.
Podseti se da iako strah tutnji, možeš da ga ne držiš za ruku, lebdeći iznad sebe dok stojiš u ovoj predstavi života. Zapitaj se koliko puta te je strah naveo da posmisliš na nisi bezbedan? Naučen si da veruješ u strah. U čuvara zatvora u kojem su šćućureni tvoj izbor i glas. Oduči se naučenog što ti ne služi. Veruj u svoj glas. Podseti se da stišaš spoljašnje zvukove i oslušneš svoj. Da zađeš u dubinu sebe i pronađeš svoj glas, nadjačaš ga od izvanjskih šumova. Čuj sebe. Da li u tom baršumastom glasu zbori išta drugo sem topline i ljubavi? One koju čini da tvoja sloboda i glas odjekuju nadaleko. Sve što je izvajano strahom polako počinje da puca pod stojičkim pogledom ljubavi. Okreni se ka onome što ti daje slobodu, glas i izbor. U kakvim sistemima sadiš svoja uverenja – onim uokvirenim strahom ili ljubavlju?
Najvažnije od svega,
Podseti se da je najtamnije pred svitanje. Svetlost će odgnati ustaljenu tamu. Ona se već mrvi. I što više će ti tamnije izgledati odvijanja, to je sve veća potvrda da se svetlost rasipa u svaki kutak planete. Mrak je vesnik svetlosti u ovoj na čudan način, nazidanoj stvarnosti. U njoj, svako dela na svoj način, kaskajući do istog cilja, mesta i sveta. A ti, šireći svoju svelost jačaš i milione tuđih što se pletu u kolektivno zajedništvo i zastupništvo! Svetlost ima sposobnost da iskristališe trenutnost pred kojom stojimo.
Iako nosimo naočare dizajnirane da uz pomoću njih vidimo tminu, možemo posegnuti ka unutrašnjim vođenim pogledima. Daleko širim pogledima, koji omogućavaju da uvidiš realnost iza realnosti. I kada se čini da je sve mračno, sećaš li se da se predstava šire slike takođe odvija pred tvojim očima?
Samo se podseti da staviš svoje naočare.
S originalnošću, Katarina
