Trudite se da budete najgluplji u prostoriji. Najveći protivnik preduzetnika je ego, nikada nemojte da pomislite da ste najpametniji i najsposobniji i uvek učite – kaže Ognjen Radić, serijski preduzetnik.
Sintagma „serijski preduzetnik” najbolje opisuje Ognjena Radića te se i on sam tako predstavlja. Najpoznatiji je kao osnivač i direktor kompanije FitPass, ali je suosnivač i još nekoliko poslova – Business Training Centra, HunterBooking-a, bara Shootiranje i još nekoliko onlajn šopova.
Ipak, nedavno je saopštio da se njegovo aktivno učešće u kompaniji FitPass završava, nakon uspešne akvizicije od strane francuske kompanije Up group. O ovome, ali i mnogim drugim temama u vezi sa preduzetništvom Ognjen je govorio za magazin Original.
Uz tvoje ime često se kombinuje sintagma „serijski preduzetnik”, tako se predstavljaš i sam. Otkud pasija prema preduzetništvu i kako si se našao u ovoj ulozi?
Ne bih rekao da je pasija prema preduzetništvu, barem nije bila u početku. Počelo je kao potreba za nečim većim od prosečnog života kod nas, sa idejom da ovde može nešto da se uradi, a i sa dosta rizika i lude glave. Ni danas to nije pasija prema preduzetništvu direktno, ne možete baš da volite posao koji vam oduzima vreme, živce i sve ostalo što može.
Kod mene je pasija prema tome da je mojim ljudima dobro, da ne moram da brinem šta ćemo sutra, da barem mali deo oko sebe učinim boljim. I to me gura. Našao sam se u toj ulozi, pa može se reći, slučajno. Moj tadašnji kolega, partner u naknadnim poslovima i ja u isto vreme napuštamo tadašnju firmu i odlučujemo uz pivo da probamo da napravimo nešto svoje uz iskustvo koje smo stekli. I nastade prvi posao, pa drugi i evo danas ih imamo četiri.
Od svih startapova koje si osnovao i kojima si predsedavao koji ti je najdraža priča? Zašto?
Najdraži mi je sigurno FitPass. Na stranu što je najuspešniji, doneo mi je neke sjajne ljude u život, omogućio da pomognem mnogima, pomogao mi da shvatim šta je bitno, u kom pravcu čovek mora da ide da bi se osetio ostvarenim i ostao normalan. Dobio sam nemerljivo iskustvo, otvorena su mi mnoga vrata na osnovu tog uspeha, a ostaće mi uspomene za koje mi je pre par godina bilo nezamislivo da mogu da se dese. To je trenutno, a verovatno će i ostati jedini posao iz kojeg mi je bilo žao što izlazim.
Deluje kao da ne možeš da se smiriš. Za čime tragaš dok osnivaš nove kompanije?
Sada tragam za mirom. Dok sam bio mlađi, tragao sam i za novcem i za slavom i hteo da menjam svet. Sad sam shvatio da ništa ne može da zameni dan kada vam je glava neopterećena problemima i shvatio sam da se svet menja ličnim primerom i preko svog okruženja.
Više ne jurim milione, „vitruelni” poslovi mi više nemaju toliku težinu (kada kažem virtuelni, mislim poslovi koji se bave, nazvaću to neopipljivim proizvodima). Bolji osećaj u meni sada izazove kada prošetam kroz plantažu nekog voća, vidim ga kako raste, nego uspešne brojke na računu.
Danas se mnogo govori o preduzetništvu i ono je čak zvanična strategija u politikama za mlade naše zemlje kako bi se smanjio broj nezaposlenih. Šta misliš o tome? Šta je zapravo važno da bi neko bio ne samo preduzetnik nego uspešan preduzetnik?
Mislim da se kod nas možda i previše potencira ta priča, bez pogleda iza kulisa. Preteran pritisak na mlade da je potrebno da budu preduzetnici dovodi do kontraefekta. U to ulaze i ljudi koji nisu spremni na to, ulaze premladi, sa premalo iskustva. Ostavite sa strane nekoliko uspešnih priča koje je iznedrilo ovo podneblje, mora se obratiti pažnja i na hiljade neuspešnih priča. Ja sam prvi za to da čovek treba da proba nešto sam, ali ne bez dovoljno godina, iskustva i, najbitnije, živaca za privatan posao.
Ako sve to imate sa 19 godina, odlično, samo napred, ali primećujem mnogo mladih ljudi koji zovu da se posavetuju bez jasne ideje, vizije i energije za privatni posao. Neću ni da pominjem iskustvo. Polako, ima vremena za sve.
Druga bitna stavka – ne trošite vreme na ljude koji iza sebe nemaju uspešnu priču. Danas imate gomilu savetnika koji su pročitali 15 knjiga na internetu i sada su „konsultanti”. Bolje pročitajte te iste knjige nego da trošite vreme i novac na njih. Slušajte ljude koji su uradili nešto, imaju iza sebe renome i uspeh, onda verovatno znaju šta pričaju iz prve ruke.
Da li je Srbija dobro podneblje da počnete posao – jeste, sjajno je, imate obrazovane ljude, radna snaga nije skupa, dosta toga nam fali u smislu biznisa, a i krediti su povoljni. Priče o teškoj birokratiji i slični izgovori su samo to – izgovori. Ako će u privatnom poslu problem da vam bude otvaranje računa, onda definitivno niste za privatan posao.
Za uspešnog preduzetnika ne postoji formula. Jedna stvar im je zajednička – ili su genijalni zanesenjaci ili ljudi koji su fantastični u odnosu sa drugim ljudima i vode ih vizionarstvom. U oba slučaja je bitno da oni koji rade sa njima veruju u njihovu viziju i vide je iz njihovog ličnog primera. Na početku ćete teško biti u situaciji da ljude motivišete visokim platama i sličnim benefitima, pa je bitno da vam veruju.
Na čemu mlada osoba – recimo, neko ko je u srednjoj školi ili na fakultetu – treba i može da radi danas kako bi ta znanja koristila u budućnosti, čime god se bavila, pa možda i krenula u preduzetničke vode?
I opet, nema formule za uspešnog preduzetnika. Ako vas interesuje da otvorite lanac kafeterija, zaposlite se u jednoj, krenite od najmanje plaćenog posla u istoj, pa napredujte. Dođite do menadžera, pitajte, pratite, probajte da dođete do vlasnika. Isto je i sa drugim poslovima.
Hoćete da imate IT kompaniju, počnite tako što ćete se zaposliti u jednoj. Sve i da ste najveći genije, neke stvari na koje biste potrošili vreme u svojoj kompaniji neko je već rešio u drugoj, pa prvo pogledajte kako to sve funkcioniše pre nego što pokrenete svoje. Važi i za sve ostale poslove.
Često naglašavaš koliko ti je važno da imaš mentore u poslu. Kako mlada osoba da nađe mentora i zašto bi trebalo to da uradi?
Mentori su po meni 50% uspeha, barem do nekog trenutka dok sami ne postanete dovoljno iskusni. Mentore možete naći svuda, to može biti vaš komšija koji je sjajan sa ostalima, a i vi biste tako, do poslovnog čoveka koga ste čuli u nekom podkastu i sviđa vam se njegov pogled na posao/svet.
Ljudi mentore shvataju kao biznis savetnike, ali mentor je mnogo više od toga. Ja ih uvek imam više. Srećom, stigao sam do određenog uspeha, pa imam pristup mnogo ozbiljnijim ljudima nego kada sam bio mlađi, ali to ne menja ništa. Uvek imate u okruženju nekog boljeg od sebe na koga možete da se ugledate. Jednog da mi pomogne da budem bolji čovek gledam kako se ponaša prema drugima, kako priča, govor tela, kako se ljudi odnose prema njemu.
Gledam kakav mu je život i prema tome da li ja to želim sebi u budućnosti ga biram. Imam uvek i biznis mentora, uglavnom više njih, ljude koji su daleko ispred mene u poslu i idu u pravcu u kojem i ja želim da idem, ili se bave poslovima kojima želim da se bavim ili sam već aktivan u njima.
To nisu poslovni sastanci na kojima ih ja propitujem, a oni odgovaraju, već druženja na kojima jednostavno upijate njihove reakcije i sve ostalo i samim tim napredujete. Isprazna fraza ali – trudite se da budete najgluplji u prostoriji. Najveći protivnik preduzetnika je ego, nikada nemojte da pomislite da ste najpametniji i najsposobniji i uvek učite.
Baviš se i humanitarnim radom i rado to deliš na svojim društvenim mrežama kao primer drugima. Kako je to počelo?
To je počelo odavno, kao što sam već rekao – menjate svet tako što ovaj mali deo oko sebe napravite boljim. Nema veće sreće od toga da pomognete drugima i sav uspeh koji sam postigao, i finansijski i svaki drugi, ne bi imao mnogo poente da ga ne koristim da drugima bude bolje.
Davno jednom neko mi je rekao kada mi je činio uslugu da zauzvrat samo traži da ja sutra pomognem nekome. Danas ja to isto tražim od svih kojima ja pomognem. Sad će neki reći – lako je njemu, obezbedio se materijalno i slično. Nije pomoć samo materijalna – volontirajte negde, provedite vreme sa nekim ko je usamljen, pomozite kome god možete oko sebe.
Koliko ideš za postavljenim ciljevima, a koliko spontano? Ima li uopšte mesta za spontanost u preduzetništvu ili je pak bitnija improvizacija na putu do cilja?
Ja uopšte nemam jasne ciljeve niti se vodim njima. Sve startap kompanije u startu imaju toliko oscilacija u poslovanju da vi možete da pokušate da postavite neke ciljeve, ali prognoze su uglavno daleko van realnosti. Napredak, barem meni, nije teško da pratim i bez Excel tabela i opterećivanja rezultatima.
Posle par godina i kada se sve malo stabilizuje, onda dolazi vreme planiranja, procesa i svega ostalog što korporacija traži, ali da budem iskren, ja mislim da to guši kreativnost u kompaniji, brzinu, atmosferu i sve ostalo što po meni čini da kompanija napreduje. To je obično i period kada ja počnem da razmišljam o prodaji i izlasku iz iste.
Danas kada imam više prostora za greške i mogu da dopustim sebi da neki posao i propadne, više se vodim srcem i idejama o poslovima u kojima ću da uživam nego planovima. Kada sam počinjao, onda je bilo drugačije, svaki korak sam morao da promislim nekoliko puta, ali svakako ništa dugoročno nije planirano, uglavnom par meseci unapred.
Da li ti je ovaj način života tokom dvadesetih nešto oduzeo i kako se motivišeš da ideš napred?
Oduzeo je vreme, ali je doneo mnogo i opet bih isto. Ne motivišem se, motivacija je mantra novopečenih savetnika. Motivacija može da vas vodi neko vreme, ali kada naiđu veliki problemi, tu više motivacije nema. Disciplina je ono što pravi velike poslove i velike promene.
Kada je najgore, ja sam i dalje posvećen poslu maksimalno, dvocifren broj sati dnevno zbog discipline, ne motivacije. Takođe, morate znati zašto sve to radite, koji je to cilj koji će da vas nasmeje kada sve pada. Ako je zbog novca, teško da će vas taj cilj dovesti daleko, ali ako je zbog porodice, prijatelja, boljeg sutra u vašem selu/gradu/zemlji, nebo je granica.
Tekst: Anja Stanišić
Foto: Dalibor Danilović