Gledala sam prolaznike, drugačijih lica nego pre. Nisu to ni umorna, ni nepoznata, ni godinama određena lica, ali su retko nasmejana. To su izrazi zbunjenosti, izgubljenosti, straha…Prekriveni maskama, ali nezaštićeni svojim bićem koje mahnito traži odgovore šta će biti sutra. Koliko još ova zagušljiva atmosfera u svetu može da potraje? Kada bismo samo mogli da dezinfikujemo sebe od straha…
Plašim se da ćemo umreti a da nismo dovoljno živeli. Plašim se da će otići neko kome možda nikada nisam pokazala koliko mi znači. Plašim se majčinih i očevih godina koje tek treba od života da naprave ples. Plašim se što se plašim, jer mi to nikada ništa dobro nije donelo. Samo krčkanje u stomaku i nelagodu koja mi se rasipa telom. Plaši me proklizavanje bez kočnica.
A onda vrtim čitav film u glavi koja postaje jezgro anksioznosti i ritmičkog igranja straha: “gledam” kako čovek postaje egzistencijalna zver, kako se ljudskost gubi negde ispod površine i tone sve dublje, dok potpuno ne nestane. Plašim se drugih, plašim se sebe…
Kao megdandžije na dvoboju, strah i ja. On, ojačan jer postaje kolektivan, snažan. Zar sam to sama sebi zaslužila? Da postajem ništavna pred njim.
Moja deca. Nisam ih rodila da bih se plašila, mislim se, naprotiv, rodila sam ih da bih bila jača, bolja! Ako se ja izgubim u svemu ovome, ko će njima reći da se ne plaše? Oni su samo mala, zbunjena bića, koja svojim radoznalim očima tek počinju da gledaju u svet. Plašim se kako će svet da gleda na njih. Da, i budućnosti se, verovatno, pomalo plašim.. Da mi je sad samo te dečije bezbrižnosti stvorene iz naših roditeljskih ruku… Mislim i o drugim roditeljima, starijim, mlađim, kako će se i oni izboriti sa ovim upetljanim osećanjima iz kojih se ne da izvući tako lako.
I što mi više govore da se ne plašim, sve se više plašim. Plašim se krive na grafikonu koja raste, jer to su nečije majke i očevi, stričevi i tetke, bake i deke.
Plašim se lekcije koje nam priroda možda sprema. Ježim se od pomisli da nećemo proći test. Plašim se da ovo proleće necu dostojanstveno dočekati, i da ću propustiti da vidim rode koje se vraćaju…
Da, mnogo se plašim, ali i znam da je svaki strah početak nove hrabrosti!
Udah duboko.
Ako pretpostaviš da nema nade, onda garantuješ da neće biti nade. Ako pretpostaviš da postoji instinkt za slobodom, da postoje mogućnosti da promeniš stvari, onda postoji mogućnost da možeš doprineti stvaranju boljeg sveta.
Kako?
Voli. Zavoli. Pojednostavi život. Promeni perspektivu. Bavi se sobom. Poštuj. Nauči se zahvalnosti. Uči svaki dan. Čitaj. Meditiraj. Pojačavaj svoju frekvenciju. Dodirni se sa prirodom. Suočavaj se. Dopusti. Nekad popusti. Promeni navike. Odbaci nemire. Oprosti. Potraži se. Ustani. Istraj. Promeni se!
Zatvori oči… Znam da ti ponestaje snage. Znam da je noć teža od dana, kiša tužnija od Sunca, ovo vreme opasnije od onog juče, a ono sutra neizvesnije od ovoga danas. Ali koncentriši se sad! Oseti životnu prosutnost! Strahom probudi snagu. Prizovi Sunce u svoj život, a na vreme gledaj sa oblaka koji te nosi baš tamo gde želiš da budeš. Vidi juče, i danas, i sutra. Potrudi se da pogledaš dobro u te tri tačke vremena. Da shvatiš… Da nas Priroda budi jer smo je umorili, da nas Univerzum poziva na jedinstvo, da imamo šansu da iz ovog strašnog kovitlaca izađemo bolji.. A kada shvatiš, da ne moramo jedino virus da prenosimo jedni drugima, da je i ljubav ta koja se prenosi, probudićeš se, i sav strah raspršće se u milion sitnih komada koji, vremenom, postaju ništa više od prašine. I tako čist, ponovo “rođen”, krenućeš ispočetka. A tada, prigrli svetlost i više nemoj da se plašiš, jer onda neću ni ja… Zajedno…