Jedno fenomenalno pitanje na koje sam naletela isčitavajući one u kojima nalazim inspiraciju, čitalačku euforiju i radost, a koje je toliko jednostavno tačno da se cela životna mudrost vrti oko njega, jeste kako mi to verujemo u Boga a ne verujemo u sebe?
Istina na videlu, ne, uopšte ne teška, čak šta više, prosta k’o pasulj, da gomila nas pretenduje da postane gomila bezveznjakovića uhvaćena u sopstvene ciljeve, u kojima ili za kojima se mučenički koprca kao muva u paukovoj mreži.
Napravimo jedan đir oko svoje ose, pa umesto da pažnju priklonimo onom što nas koči, pa nas vreme stalno obilazi, hajmo na ono što nas pokreće. Makaze u ruke pa da isečemo svaki komad te odeće koju nosimo a koja nas žulja.
Raspoloženje je promenjiva varijabla, zavisna. Pa nije čudo što je lakše verovati u Boga nego u sebe. Nemam ja ništa protiv Boga, da me ne shvatite pogrešno, naprotiv, slava Njemu, samo koliko smo uočili Boga u nama? Što ga tražimo napolju, što ga smeštamo u beskonačni Univerzum umesto u beskonačnu Dušu?
Oprečna su mišljenja je li čovek tvorevina Božija, ili je Bog tvorevina čoveka. Ne znam ni zašto bi to bilo važno, osim da se pitamo, da se bavimo teorijama i pišemo nove. Jedina važna istina za mene je ona koja se tiče mog života. A to je da sam ovde i sada, prisutna u trenutku, volim, živim, osećam. To je moja vladavina prava na bezuslovnu Ljubav, dok su sve drugo njene varijacije zavisne od njene ispunjenosti. I onda, tako dok je pronalazim, a što je više tražim to je više imam, obećam Sebi jedan dan, da ću manje žuriti, a više se smejati. Da ću prestati da brinem o savršenstvu jer je bitna podrška a ne perfekcija. Da ću od ponedeljka napraviti nedelju i od kiše sunce. Obećavam i da ću biti mnogo bolja i mnogo blaža prema sebi. Da više nikada neću dozvoliti da mi želje budu iznad mog mentalnog i fizičkog zdravlja. Ma šta pričali, želja krila dobije samo ako je pustimo. I to smatram početkom svakog puta ka sebi. Kada smo svesni svoje Ljubavi prema sebi, spremni smo da istrebimo loše energije koje grizu kao stenice, koje umeju biti dosadne i iscrpljujuće.
Hajde da prestanemo da se pretvaramo. Da izađemo iz uloga koje živimo, i budemo samo mi. Sami svoji. Da se imamo u potpunosti. Iz te potpunosti bićemo spremni za svet kao što je svet uvek spreman za nas. Samo strpljivo čeka, jer iz svakog pronađenog mene, i tebe, nastaje ovaj šareni muzej kreativnosti. A kreativnost izlazi iz autentičnosti, koja kada ponovo proradi, znači da smo spremni za promene koje će nam se divno desiti. I to je sve Bog. Skup i splet svih naših akcija, sveukupnost našeg delanja, mera svih naših osećanja, naše postojanje i postajanje. Što smo više otvoreniji prema svetu, to je veća transakcija između naših želja i realnosti. Podrška otvorenom umu i duši je Ljubav, čije je ime Bog. A upravo na to želim da vam ukažem. Da Bog nije samo tamo, već i ovde. Prisutnost znači biti tu, a ono što mi nazivamo Bogom je večna prisutnost energije, odnosno Ljubavi u nama. Svaki polaznik koji kreće da istražuje metaživot, shvata da je sam sebi dovoljan da bude i učenik i učitelj, jer kako je to Avgustin divno rekao: „spoznajući sebe, spoznao sam Boga.“
Postoji ta jedna knjiga, za koju mnogi kažu da menja pogled na život, i na smrt. Moram reći da sam skeptična po pitanju toga šta „mnogi kažu“, i ne, knjiga mi nije promenila život, ali je potvrdila ono što sam naslućivala, ili bolje rečeno osećala negde tamo u sebi. „Putovanje duša“ prenosi nam iskustva pacijenata koji pod hipnozom opisuju svoje prethodne živote. Ludo, zar ne? Međutim, doktor Majkl Njutn se više fokusirao na opisivanje mesta gde se duše nalaze nakon fizičke smrti, i kako uopšte funkcioniše duhovni svet. Ne bih pričala priče iz knjige jer ćete je jednom ionako pročitati. Tu ili drugu, treću, stotu, možda ćete napisati i svoju. Međutim, ideja o tome da su sve duše dobre je ono što mene fascinira. Tu nam se otvara onaj mučki dualizam duše i tela. U duhovnom svetu ne postoje duše koje su zle, iako nam se ovde gde smo, čini da su poneki ljudi pra pra izvorno zli. Postoje samo duše koje su na manjem stepenu duhovnosti. Kada se otelotvore, odnosno ponovo rode, Um je taj od kojeg mnogo zavisi budući život duše. A tamo, u tom svetu koji nije ovozemaljski, po našem opisu, vlada apsolutna harmonija i apsolutna Ljubav.
Zato, čvrsto verujem da smo svi sposobni za rast i samospoznaju. Da se to tamo mesto može preslikavati na ovo ovde. Da smo sami – svoji. Da je u nama toliko Ljubavi i Boga, da ponekad uzalud tražimo smisao i sreću izvan sebe, dok ona tužno peva kao ptica u kavezu željna slobode. I u duhu apsolutizma, priznajem samo apsolutizam svoje duše.
Esencija svakog bića jeste njegova duša, životna energija, Ljubav. Zato, mili moji, zavirite u sebe, budite u procesu, i ne zaboravite da udahnete duboko, jer tamo gde idete, zastaće vam dah.