Nakon odličnog debitantskog romana, Lana Bastašić se vratila sa zbirkom priča Mliječni zubi koja za osnovu ima temu detinjstva. Angažovanost kroz odabir teme samo pojačava glas i snagu majstorskog stila autorke poznate po delima čija se slojevitost ne iscrpljuje novnim čitanjem.
Retko ko se usuđuje da kaže bilo šta što preti da poremeti idealnu sliku detinjstva koju smo, uprkos suprotstavljajućim činjenicama stvarnosti, usvojili za istinu pre nego opasnu kolektivnu zabludu. Detinjstvo bi trebalo da bude najbezbrižniji period proživljen među odraslima koji su tu da vole, štite i usmeravaju dete, nažalost, realnost je drugačija. O drugoj mogućoj strani detinjstva ne progovaraju najčešće ni oni koji su sami doživeli traumu. Ćute povređeni, ćute svedoci, podrazumeva se i oni koji povređuju, a lanac traumatizovanih se nastavlja i oni koji su bili u ulozi žrtve lako prelaze u ulogu onog ko muči druge na najrazličitije načine.
Mnogo je transgeneracijskog nerazumevanja, bola, mnogo tabua i tajni sa ozledama duša osim onih na telu, koje treba sagledati, prevesti na nivo priče dešifrovanjem svih zaključanih emocija i sećanja. Mnogo je nesvesnih obrazaca koji oblikuju identične posledice kod novih ljudi.
Pred čitaocem se ređaju vrlo upečatljive i potresne scene traumatizacije dece kroz različite situacije, u ponekad neizdrživo uznemirujućoj atmosferi koja tako čitaoca poziva na odgovornost, pojačava se etička kategorija koja je, čini se, sasvim skrajnuta u jednom zatvorenom i nezrelom društvu koje nije u stanju da prepozna svoje neuralgične tačke.
Prisustvujemo različitim vidovima nasilja nad decom ali i nekoj vrsti nasilja nad roditeljima i odraslima, kad dete namerno prećutkuje detalje situacije u kojoj je došlo do fizičke povrede žicom od violončela, kako bi se majka dodatno mučila osećajem krivice, ili kada ranije verbalno maltretirana devojčica ne pomaže nastavniku fizičkog.
Ovo je svet dece koja su žrtve izloženosti zastrašujućim situacijama – ili kao svedoci ili kao direktni učesnici. Oni će morati da se nekako detraumatizuju, odnosno da se izbore sa onim što nose kao teret, uglavnom kako sami budu umeli i mogli.
U ovim pričama ima mnogo zlih ljudi, ali ima, neko bi rekao, i zle dece. Takvi su im postupci, takve su im misli koje autorka izdvaja iz njihovih glava i ostavlja nas bez teksta. Jasno nam je, zlu decu stvorili su zli ljudi. Uplašenu decu stvorili su uplašeni ljudi. U pozadini takvih postupaka stoji sužena svest društva i pojedinca, čije poreklo treba tražiti u tabuiziranju, relativizaciji, osećaju srama, time potiskivanju i prećutkivanju povreda i strahova.
Ako se o nečemu ne progovara, onda se o tome i ne razgovara, i tako dete ostaje prepušteno samo sebi u rešavanju bolne povrede duše na svoj, na toliko nivoa, ograničeni način. Povređeno dete bez reakcije okoline olakšanje vidi u samonametnutoj krivici kao izgovoru za loše postupke roditelja ili drugih, ali može doći i do transformacije potisnute tuge u agresiju.
Kroz ove priče srećemo decu koja doživaljavaju traume u svom domu, gde jedan roditelj ignoriše situaciju, znajući dobro šta radi drugi roditelj. Ovde je dete žrtva straha pokrenutog roditeljskim izajavama sve dok se ne bude samo izborilo s tim kao kada izbaci boga kroz prozor. Deca prisustvuju samoubistvu roditelja nakon povratka iz rata, deca su svedoci lavirinta u kojima odrasli bauljaju postavši žrtve bez snage da se izdignu. Deca gledaju bez cenzure užasne manifestacije psihičkih ili emocionalnih posrnuća svojih roditelja do čega ne bi ni došlo da je u porodici ili van nje bilo malo empatije i zdravog razuma neopterećenog predrasudama i zaostalim obrascima razmišljanja.
Deca su prebijana u sopstvenom domu, jer to je normalno,tako se vaspitavaju dečaci, deca su vređana verbalno, do njihovih telesnih reakcija.
Ova su deca iz različitih perioda istog neimenovanog prostora koji svi mi lako prepoznajemo, ali šta činimo da promenimo bilo šta? Prećutkivanjem zla mi ga ne umanjujemo, zapravo održavamo ga u životu i to baš u okvirima i modalitetitema u kojima mu i jeste najkomotnije da se širi.
Autorka majstorski pribegava opisu situacija sa distancom koja nudi objektivnost, tako da pripovedanje efektnije pogodi čitaoca koji već u prvoj priči uočava suprotnost između naviknutog prilaza temi detinjstva i onog surovo realnog koji nas zatiče u ovoj zbirci.
Koliko god autorka ostaje nedorečena, ona postiže efekat, zgroženi smo mogućim naličjem onoga što smatramo najsrećnijim delom života. I sada je na nama, hoćemo li nastaviti da ćutimo, da okrećemo glavu, negujemo kulturu zaborava i potiskivanja, ili ćemo ovu zbirku priča uzeti kao izuzetan književno-umetnički glas sa snagom poziva na društveno odgovorno ponašanje i angažovanost u sopstvenim životima? Da li ćemo kao društvo prerasti fazu mlečnih zuba i zauzeti se u kolektivnom izlečenju od trauma koje su postale jezivi deo tradicije…
Sve ovo može delovati kao paralerni svet zla, jer nove priče Lane Bastašić mogu delovati kao psiholološka horor fikcija, ipak, one nisu izmišljene, one su neprepoznate ili prećutane.
Da li smo spremni da ih prihvatimo i promenimo sadržaj onih koje će pričati nova deca?
(Namerno sam se najviše zadržala na najuočljivijem značenjskom planu ove zbirke čije priče nude i zaslužuju tolko različitih čitanja i pronalaženja novih poveznica među njima. Ipak, ovaj prvi plan se najdublje urezao i zahteva hitnu reakciju. Verujem da su ostali duboko intimni za svakog čitaoca ponaosob…)
S ljubavlju,
Irena.
❤