Posmatrajući decu mogli bismo mnogo toga da naučimo i o svetu, ali i o nama samima. Gledajući njihova nedužna lica, sjaj u tim nedužnim očima i slušajući njihove iskrene reči otkrićemo potpuno novu stranu života.
Naime, deca su potpuno neiskvarena bića i u njihovim srcima i glavama nema ničega lošeg. Za razliku od nas odraslih, koje život iskvari i isprlja brojnim iskušenjima na koja nas stavlja, kod njih toga nema. Oni su na samom početku svog uzbudljivog putovanja i osim čistog srca i nevine duše, ne vode se ničim drugim.
Deca su zaista i pametna i domišljata i dobijaju razne ideje, ali čak i njihove misli su mnogo nevinije i korisnije od naših. Ta malena bića maštaju o tome kako da ulepšaju sebi i drugima dane, kako da nekoga usreće i izmame osmeh… Oni ruke pružaju sa poverenjem i željom da zagrle, dodirnu, da podele neku prelepu energiju.
I možda neć znati da objasne šta je to što žele i osećaju, ali i ne treba da objašnjavaju. Upravo to je jedna od glavnih stvari koje bi trebalo da učimo od dece. Treba da naučimo da dajemo ljubav, da uputimo osmeh, pružimo ruku, zagrlimo, poljubimo… I da sve to radimo ne razmišljajući zašto i ne očekujući ništa zauzvrat.
Da, ljubav treba da ide u dva smera i uvek je dvoje potrebno za zagrljaj i stisak ruke, ali neko mora načiniti prvi korak. Dečica ne razmišljaju o tome ko se koliko puta prvi javio i ko koga lepše voli i obasipa pažnjom. Kod njih je sve ili ništa, oni daju sve najlepše od sebe, bez ikakvog oklevanja.
Na kraju svega, deca jesu mali ljudi i imaju potrebe za toplinom, ljubavlju, razgovorom i pažnjom kao i svi drugi. Ali oni ništa od toga neće tražiti, nego će pružati i svojim primerom pokazivati šta očekuju. Ono što bi voleli, oni šalju u svet, a ne čekaju poput nas, da im sve samo dođe.
Mi odrasli često sebično čuvamo za sebe sve i nadamo se da će nam doći još ljubavi, sreće, prijatelja i drugog. Ta ogromna greška koju pravimo mnogo nas koči u životu, jer i osećanja negde moraju da izađu. Svako neizgovoreno “volim te”, svaki zagrljaj koji želimo da pružimo, a ustručavamo se, svaka lepa reč koji zadržimo u sebi – u nama i gasne.
Naučimo da širimo dobrotu i plemenitost poput dece, naučimo da govorimo iskreno čak i one sitnice koje bismo možda mogli i prećutati. Dete nikada neće slagati to da li mu se nešto sviđa ili ne, da li se nečega boji, da li nekoga voli. Detetu je jasno da je to nešto o čemu se ne ćuti.
Ne zaboravimo da su i deca samo mali ljudi, sa jednakim potrebama za ljubavlju, srećom, iskrenošću i pažnjom kao i odrasli. Ali, dok mi tumačimo zašto nešto mislimo i osećamo i razmišljamo o tome šta treba reći – ona to ne rade. Ne gube vreme na razmišljanje o onome što im srce i duša tako jasno govore.
I baš ta neiskvarenost lošim mislima, ljubomorom, mržnjom i izdajom i daje sjaj njihovim očima. Zato je njihov osmeh iskren, a zagrljaj nežan. Ne, nigde ne piše da odrasli moraju biti hladniji, obazriviji i strani jedni drugima. Odrasli bi što pre trebalo da počnu da uče od dece kako se živi i kako se širi pozitivna energija.