Kao neko ko se sa medicinske strane bavi ishranom, nailazim na mnogo članaka u novinama, i stičem utisak da se najvažnijoj stavki-ishrani dece, posvećuje najmanje pažnje.
Iz tog razloga započela sam program edukacije osnovaca o značaju pravilne ishrane, u nekoliko obrenovačkih osnovnih škola. Iako moja priča odjekne u društvu mališana, edukacija roditelja je mnogo važniji posao.
A edukacija roditelja, trebala bi početi pre same trudnoće.
Verujem da ste nekada čuli da alkohol ili sintetičke droge prolaze posteljičnu barijeru i za nekoliko minuta dospevaju do bebe u stomaku. Zašto bi drugačije bilo sa hranom? U 17oj nedelji beba već razlikuje ukuse . Ako se u tom periodu konzumiraju statkiši pod izgovorom “traži mi se od hormona”, beba će slatko prihvatiti kao dominantan ukus, i tražiti ga i kasnije.
Bebe često odbijaju slane kašice, dok one slatke skoro nikad. Eto objašnjenja zašto.
Srećom, ništa nije nepopravljivo, pa ni ova situacija. Ukus se kreira do druge godine života. To je vreme u kom detetu treba ponuditi što više različitih namirnica (i one koje mama ne voli), kako bi ih prihvatilo. U tom periodu veštački šećer u potpunosti treba isključiti.
Nekad je potrebno detetu ponuditi 13 puta jednu namirnicu, pre nego što je prihvati.
Često čujem kako je moj stav preoštar, i da neću moći da izbegnem situaciju gde će dete na rodjendanu probati kolu ili kolač. Lično nisam pobornik ekstremizma, pa ni ekstremno zdrave ishrane. Ali koliko god je moguće prolongirati taj period, vredno je truda.
Ne sumnjam da svaki roditelj radi iz najbolje namere, ali često svojim postupcima čine više štete detetu.
U mojoj okolini ima dosta predškolske dece, i videla sam svašta- smoki za ručak, kokice za večeru- uz opravdanje ono tako želi .Ali sam isto tako videla mamu, čija beba sa nepunih godinu jede brokoli sa belim lukom- samo jer je ona bila dovoljno uporna da joj to ponudi nekoliko puta. Nemali broj sam svedočila situacijama da roditelj vodi računa o ishrani deteta, tako što mu ne daje slatkiše u toku dana, već kao nagradu posle ručka. Uslovljavanje slatkišima stvoriće kontraefekat:
“Moram da budem dobar da bi mi mama dala čokoladu. Znači ta čokolada mora da je nešto posebno. Sada je želim još više!”
Ono što je jako bitno kod slatkiša posle ručka- 5 dana svakodnevnog konzumiranja šećera potrebno je da bi počela da se razvija zavisnost. Zamislite, dete od 5 godina- zavisnik!
Znam neko će sada reći, pričaš teoretski nemaš decu, ne znaš kako je. Ali u individualnom radu sa decom, uspela sam da im osim regulisanja težine, izgradim potpuno novi pristup zdravoj ishrani.
Jer deca možda vole slatko, ali mnogo više od toga vole da su zdrava.
Jelena slatkis ili desert posle rucka je sasvim bezopasan , mnogo je zdravije da dete dva puta nedeljno jede hranu kojaa dugo stoji na primer smoki, cips, cokolada . Nu jedan lekar na svetu ne tvrdi da je lose da dete posle ukusne corbice i salate pojede na primer kocku cokolade ili sladoled . Nije strasno bar ne danas kada je slatka hrana sastavni deo obroka i kada na primer uz rucak moze da se sluzi salata koja sadrzi slatkis . Ako se upoznamo sa fiziologijom i radom ljudskog tela shvaticemo da nije opsan slatkis posle rucka , mozda pre posle vecere . Slatkis nije tako strasan strasne su poslastice koje mesecima stoje na rafovima u radnjama a mi ih dajemo deci da jedu .