“Kada težimo da postanemo bolji nego što trenutno jesmo, sve oko nas takođe postane bolje.”
Paulo Koeljo
Kada kažemo reč komunikacija, uglavnom nam je prva asocijacija na pričanje, razgovor… Postoji lista fraza i reči koje su sinonim za ovu reč, kao što postoje i mnoge definicije za pojam komunikacije. U osnovi većina podrazumeva, grubo rečeno, čistu razmenu informacija. Međutim, zahvaljujući komunikaciji stvaramo veze sa drugim ljudima, razmenjujući sopstvene misli i osećanja, saosećanja, utičemo jedni na druge, i to je ono što nas čini celinom u prostoru i vremenu.
Usmereni tako i zainteresovani za susrete sa drugim ljudima, da li se zapitamo koliko smo u stvari dobar sagovornik i koliko vladamo veštinom komuniciranja?
Svesni činjenice da živimo u brzom vremenu digitalne tehnologije, konkretno mobilnih telefona i poruka kao način komuniciranja, pomalo smo se otudjili od opšte kulture govora. Fraze učitivosti, često zaboravljene, nikad neće izaći iz mode, ali ih zamenjujemo sa kratkim sms porukama, novonastalim skraćenicama koje nam se nesmotreno u žurbi omaknu, raznim stikerima koji „pričaju“ umesto nas. Pa tako i kada se nadjemo sa drugim ljudima na kafi, pozdravljamo se, sedamo i vadimo mobilni telefon na sto, povremeno gledajući u njega dok izgovaramo „Pričaj ti, slušam te“.
Ok, i sama ponekad spadam u te ljude priznajem. Bitno je da postanemo svesni svojih loših navika i šta drugo nego da ih menjamo. Kako da budemo bolji sagovornici? Mene je ovo pitanje žuljalo.
Ovde dolazimo do empatije. Jedna od ključnih stvari, po meni. Sposobnost da osetimo tuđe osećaje, pokušamo da razumemo i izrazimo svoje razumevanje za ono što nam se priča. Budimo prisutni u razgovoru sa drugom osobom, bez gledanja u mobilni telefon i proveravanja poruka. Bez osuđivanja i davanja saveta ukoliko se od nas ne traže. Pokušajmo da budemo podrška. Ono što sam davno usvojila je to da ono što nisam doživela i sa čime nemam iskustva, ukoliko je negativno, ne mogu, niti treba da komentarišem, ali mogu da se saosećam i budem tu ako zatreba. Neki ljudi vladaju empatijom po prirodi, ali intrigiralo me je da li se empatija može naučiti? Naišla sam na pozitivne odgovore da može, i to upravo gore navedenim stvarima. U svakodnevnoj komunikaciji može da se vežba, razumevanjem tuđih misli i osećanja kao sopstvenih. Stvarnim slušanjem ljudi u razgovoru.
Slušanje – druga bitna stavka. Koliko puta se desi da nam misli, dok smo u komunikaciji sa nekim, odlutaju na druga mesta, dok klimamo glavom i govorimo „Da, da“? Odajemo utisak nezainteresovane osobe. U želji da ispričamo svoje, prekinemo sagovornika, promenimo temu. Trudite se da to ne radite, saslušajte, ne prekidajte sagovornika osim kada želite da postavite pitanje vezano za ono o čemu se priča, pokažite mimikom i gestovima da ste prisutni. Uživite se u ono što slušate i gledajte sagovornika u oči, da biste razumeli. Svoje vreme i pažnju usmerite na onog sa kime razgovarate i šta vam se priča. Iznenađujuće je šta sve možemo slušanjem naučuti, koliko o drugima toliko i o sebi.
Komunikacijom, ne samo da uspostavljamo veze, već nam od toga zavisi i kvalitet odnosa sa drugim ljudima. Ukoliko ste pročitali sve ovo, kad zakažete sledeću kafu sa nekim vama dragim, dajte sve od sebe da budete dobar sagovornik koji sluša i srcem i ušima, baš onako kako očekujete da drugi slušaju vas dok pričate.