O tome ću brinuti danas, i sutra i celog života.
I prođe život a da ga živeli nismo.
A znaš ono – “vidimo se juče”.
E meni je ta rečenica odlično legla da svoju brigu smestim u neku takvu metaforu.
– O tome, jednostavno, neću brinuti –
Pa, Lepa Brigo moja, vidimo se JUČE.
A nije da se nisam brinula u svojih 35 godina svakodnevno. Vucarala svoje ‘brižne’ misli svuda sa sobom. Posebno je bilo važno družiti se sa njima pre odlaska na spavanje. Znaš ono, legneš i san samo što nije a ti prosto osećaš dužnost da ako nisi stigla da u toku dana odradiš dnevnu dozu brige, upravo sada baciš pogled na dnevni retrovizor, naravno sa fokusom na sve ono loše, zabrinjavajuće, uznemirujuće. I tako ubiješ svaki pokušaj umornog tela i uma da uzme sebi odmora. I s tim iscrpljenim telom i ispraznjenim pogledom nastavljaš da bauljaš kroz sutrašnji dan neminovno prebojen novim brigama.
I onda shvatiš, odavno već nisi dobro i osećaš da nešto pogrešno radiš. Alarmi i crvene zastavice odavno traže dugme off, jer koja je njihova svrha ako ti konstantno živiš u vanrednom stanju. Najbolje je da ih sasvim isključiš, zar ne?
Pa, heej, probudi se. Taj stil života vodi pravo u bolest. Sve što treba da uradiš je da pritisneš dugme za prekid i svojim brigama otkažeš poslušnost. Počni da gledaš u blagoslove. I broji ih, posebno uveče, pred spavanje.
Jedan, dva…tri, ubrzo, videćeš, beskrajni plavi krug i u njemu zvezde ništa su u poređenju sa onim koliko su sjaj i lepota ljudskog života neograničeni samo ako naučimo da ih vidimo i držimo pogled na njima.
Po principu univerzalne analogije, nađi svoj beskraj u sebi gledajući u neograničeno nebesko prostranstvo.
I sijaj.
Naslovna fotografija: Pinterest