Priznajem, bilo je kod mene i skepse i predrasuda kada se pojavio biografski film posvećen Tomi Zdravkoviću, najtužnijem pevaču kako ga zovu ovih dana. Dobrim delom na osnovu trejlera gde nisam mogla da ne primetim previše upadljivu masku glavnog glumca i na prvi pogled bizaran izgled koji je i kreirao lošu pretpostavku o celokupnoj filmskoj priči. Da, nekad jedan detalj sve upropasti, a nekada baš posredstvom tog detalja shvatite koliko je jadna vaša predrasuda bila, jer ono što u ovom konkretnom slučaju dobijete kad provedete više od 2 sata ispred bioskopskog platna jeste, između ostalog, apsolutni zaborav toga koliko Milan Marić (ne) podseća fizički na Tomu, ali svakim parčetom svojih prenapregnutih i čistih emocija on savršeno gradi ono nešto na šta i pomislimo kad čujemo ili spomenemo Tomu Zdravkovića. A to je ponajmanje njegov izgled.
Čini se da je time ovaj mladi glumac zaista noseća figura filma, ne samo centralnom pozicijom koju mu biografska priča donosi, već zrelošću i ubedljivim izrazom koji apsolutno nadilazi polaznu osnovu – život i smrt pevačke legende. Režiser je sjajno procenio koga odabrati, i na tome mu treba čestitati jer je i on pokazao da je gluma ipak najsvetiji element dobrog filmskog ostvarenja, koji nikakva maska ili akcentovanje scenografije i kostima ne može da nadomesti. Milan Marić je preporodio samog Tomu, uspeo je da njegov duh svojim rečima i emocijom ovaploti u ličnost odkrvi i mesa. Toma je opet živ, ne samo pesmom već i likom.
Da se vratimo mojim predrasudama, nismo često u prilici da gledamo biografije naših poznatih ličnosti na velikom platnu, međutim, i kad imamo tu priliku – uglavnom se sve svede na dokumentarni program, ili su to bledi i neuverljivi pokušaji glimaca i režije da što vernijim fizičkim izgledom osvoje publiku. Poput razvodnjenih ili pak usiljeno iznetih trivija iz života koje na kraju samo liče na anahronizam koliko god vremenski da smo ili nismo udaljeni od njih.
Ovog puta duh jednog vremena je sjajno dočaran, uz pomoć muzike, uglavnom dobro iznetih likova (par promašaja – lik Cuneta Gojkovića, Mike Antića ili Lepe Lukić) kostima i ambijenta, atmosfera zasita biva verni okvir za neprolaznu tugu jednog čoveka a shvatamo i sve više jedne zemlje u nestajanju…
Ipak, pobeđuje ljubav ali ne u onom banalnom smislu, već ljubav kao čista emocija otporna na sva nacionalistička mimoilaženja i sukobe koji inače osvajaju i krune svaki stub ljudskog dostojanstva i zajedništva.
Uz Tomu se ne može ostati jak, ali isto tako ni slab jer ispada da to što liči na slabost u stvari jeste snaga, i obratno. Nema ranjivije snage od ljubavi niti moćnije slabosti od ljubavi. Ljubav prema pesmi, prema ženi, prema čoveku, prijateljstvu, zemlji, publici. Sve to sadržano je u Tomi, njegovom životu, njegovoj muzici i stihovima, i tako lepo transponovano u ovaj film. Kako su nastajale pesme, kako su pucala ali se i lepila ljudska srca, Toma je sve to prenosio publici. I nisu naše suze u toku filma izazvane ni patetikom ni jugo-nostalgijom već sjajnom pričom i maestralnom glumom mladog čoveka koji je otvorio sebe za sve ono što Toma jeste bio i pozajmio svoje telo i duh umetnosti kako bismo se, između ostalog, setili da postoji lepota i u tuzi ali samo kad je ta tuga natopljena čistom ljubavlju.
Podsetili smo se da volimo.
Hvala Tomi,
I hvala celoj ekipi ovog odličnog filma.
S ljubavlju,
Irena.
Naslovna slika preuzeta sa adrese: https://www.tickets.rs/program/premijera-filma-toma-3091