Letnji raspust je počeo. Nas 12 žurno ostavlja školske rančeve, uzimamo komad hleba sa namazanim džemom, i istrčavamo napolje. Svi smo tu, čekamo još samo njega koji je morao ipak da ostane da ruča, a onda jurimo u novu avanturu. I tako od prvog do šestog osnovne. Ustvari otkad u meni žive sećanja, jer tu smo svi, od malena. Onda je svako tražio više vremena za sebe, ali druženje se nije nikada ugasilo. Neki smo danas kumovi, sa nekima se često viđam, drugi više ne žive tako blizu, ali svima se uvek iskreno obradujem kada ih sretnem. Prijatelji iz detinjstva ostaju zauvek vezani nekom neobjašnjivom niti. Kako i ne bi, ubeđena sam da sam više vremena u uzrastu aktivne igre provela sa decom iz ulice nego roditeljima.
Danas smo odrasli ljudi. Svako ima svoju priču koju živi, ali detinjstvo…dimenzija u koju sam prvo ušla kada sam zakoračila u ovaj život. Svet boja, osmeha i uzbuđenja. Svaki dan bio je ekspedicija, pohod na osvajanje i istraživanje novog terena. Kada sada razmišljam o tome, ne mogu da se ne zapitam kako je moguće da su tako male dečije noge mogle da pretrčavaju toliko koraka igrajući se “straže”, “policajaca i lopova”, krađe pecara…Dok mi događaji kada ih prizivam ostaju u magnovenju, osećanja lepote, radosti i bezbrižnosti su tako jasno i precizno, čini mi se, zauvek iscrtani u meni.
A onda čujem kako devetogodišnji Filip nema vremena da se igra sa klincima iz kraja, jer posle škole mora na čas gitare. Zatim u 6 ide na plivanje. Sutra ako bude uspeo na kratko sa njima u park jer ima čas engleskog, a posle toga mora u neku školicu za talentovanu decu. Odzvanja mora, mora, mora…
Roditelji ponosni što njihov podmladak ne traći vreme prljajući se i smišljajući „gluposti“ sa vršnjacima, već gledaju kako mladić stasava u multitalentovanog uspešnog dečka, kojem tek predstoji impozantna budućnost. Aplauz. Ali sa svim tim moranjima i obavezama, šta je sa Filipom? Da li je srećan, da li on to želi… Kada je druga mama pitala kako dečak izlazi na kraj sa toliko aktivnosti, Filipova majka je odgovorila da je povremeno sa njim borba, da se ponekad izjasni kako više neće da ide (na nešto), ali „sve je to normalno, jer deca k’o deca, i ne znaju šta hoće, dužnost roditelja je da usmeri svoje dete.”
Ups! Da li umemo da podvučemo razliku između sopstvenih ambicija i detetovih sklonosti ili mogućnosti? Kada je vreme da povučemo ručnu u toj suludoj vožnji da naše dete mora da bude uspešno i najbolje? Mislim da zapravo nismo ni svesni koliko moderan način odgajanja, odnosno “vaspitavanje po trendu”, može da dovede do loših posledica po mentalno zdravlje dece. Prenatrpavanje informacijama, edukativnim knjigama, bezbrojnim aktivnostima, uređajima, pa i igračkama, dovodi decu u stanje “kumulativno stresne reakcije”. Savremena deca, svakodnevno su izložena bujici informacija koje nisu u stanju u potpunosti razumeti i obraditi.
Pedagog i autor knjige “Jednostavno roditeljstvo“, u svom istraživanju poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD), sa kojim je suočen veliki broj roditelja, došao je do podatka da ovaj poremećaj svoje poreko vodi iz mentalno prekomplikovanog života, koji kao savremeni roditelji namećemo svojoj deci. Šta više, provodeći vreme sa decom sa ratnih područja, došao je do zaključka da deca sa zapada imaju iste simptome posttraumatskog stresa kao deca koja su živela u ratnim uslovima. Naša deca, iako u fizičkom smislu sigurna, žive u “mentalnoj ratnoj zoni” u kojoj neprestano trpe napade roditeljskih strahova, želja i ambicija.
Šta je nama kao roditeljima zadatak osim da negujemo svoju decu i u fizičkom i psihičkom smislu? Dužnost svakog roditelja jeste da održava prvenstveno svoju mentalnu higijenu, kako bi svom detetu mogao pomoći u procesu sazrevanja i razvoja. Pa čak ako to nekad znači i pojednostavljenje života, ili odstupanje od “standarda” koje je propisalo savremeno društvo. Moramo osluškivati svoju decu, budno pratiti šta im prija a šta im ne prija, i koji su razlozi za ta “neprijanja”. Pustiti ih da malo više odmaraju, da nekad manje odlučujemo umesto njih… Ostaviti im prostora za ono dragoceno slobodno vreme, jer ovo u kojem živimo je ionako dovoljno haotično. U svom slobodnom vremenu, naša deca postaju pravi mali istraživači. Uče šta vole, a šta ne vole. Uče se socijalnim veštinama i razvijaju svoju emotivnu inteligenciju. Upoznaju svoje sklonosti i interesovanja, a sve to vodi samo jednom: SREĆNOM ŽIVOTU.
Filipova mama kao i sve druge mame, sigurno nema lošu, već najbolju nameru. Ona voli svoje dete, trudi se oko svog deteta, ali se ne susreće sa onim suštinskim pitanjem “A šta bi on želeo?” Iz razgovora sa klupice, evidentno je da Filip pruža otpor samim tim što je sa njim “često borba”, “nekad ne želi da ide”, ali upornost roditelja da uvek zna bolje od svog deteta, ume često da umesto benefita donese nepopravljive posledice. Nažalost, zdravi otpori na taj način budu ugušeni, a reagujemo ili se menjamo tek kada zazvoni alarm da sa našim detetom nešto nije u redu. Nemojmo primoravati svoju decu da budu rezultati naših nedosanjanih želja i ambicija, jer treba baš njima da ostavimo budućnost čovečanstva. Detinjstvo – to je njihovo pravo!
Dopustimo im da imaju svoje detinjstvo, jer pred njima je toliko života da će imati vremena za sve, osim da opet budu deca.