Živimo toliko brzo da nekada nemamo vremena da čujemo svoje misli i osnovne potrebe.
Koliko puta vam se desilo da ste toliko radili da niste ustali sa stolice 4 i više sata? Koliko puta niste koristili ili davali godišnje odmore? Koliko puta se niste vidjeli sa rođacima i prijateljima, jer nemate vremena? Koliko dugo već odlažete odlazak kod zubara, jer opet nemate vremena?
To je kao da vozite automobil i kažete da nemate vremena da se zaustavite i natočite gorivo.
Kada radimo bez odmora desiće nam se isto što i automobilu bez goriva. Zaustaviće nas naše tijelo na razne načine – padom imuniteta, prehladama, autoimunim bolestima itd.
Šta se dešava sa našim umom? Bez odmora naš um neće stvarati nove ideje, stare će zaboraviti, posao će obavljati mehanički, a osjećaj preplavljenosti, frustracije i neraspoloženja će biti sve češća…
Sada se postavlja pitanje, koji lider želi zaposlene koji su neproduktivni, zaboravni i koji su često na bolovanju? Ili, koji zaposleni želi lidera koji nema vremena da čuje njegove ideje, koji svojom pojavom i stavom širi neraspoloženje?
Odgovor je NIJEDAN!
Ali zašto onda neki preduzetnici rade bez odmora i to isto očekuju od svojih zaposlenih?
Iza takvog stava se krije uvjerenje da će konstantnim radom i trudom doći do dobro obavljenog posla, ponekad nam je čak i neugodno odmarati jer osjećamo grižu savjesti što “ništa ne radimo”… Nekada odradimo formu dolaska na posao i znamo da danima nismo produktivni i mislimo da nismo zaslužili odmor. A upravo je neodmaranje dovelo do stanja formalnosti.
Zastani, oslušni svoje tijelo i um šta ti poručuju… Odmor je bitan koliko i rad! Budi produktivan, uzmi/daj odmor!
