Svi mi težimo da budemo ostvareni, na svim životnim poljima. Da ostvarimo očekivanja, sopstvena i ona koja nam drugi nameću. Ono čemu dajem posebnu prednost, kada je u pitanju lični rast i razvoj, je da budemo najbolja verzija sebe, kao i da preuzmemo odgovornost za svoje izbore i odluke koje svakodnevno donosimo. Ono što nas međusobono razlikuje su sklolnosti i sposobnosti. Tačno je da nismo obdareni svim talentima, ali svakako da po rođenju dobijamo taj dar da mislimo i stvaramo. Verujem da svako od nas ima samo sebi svojstven dar. Pitanje je šta ćemo učiniti sa tim saznanjem?
Nedavno sam bila u prilici da čujem rečenicu koja, iako kratka, mi je zaparala uši, pozitivno, i naterala me da se zamislim i shvatim da jesmo posebni: „Čuda su u nama“ .
Živimo sa ubeđenjima i uverenjima koje smo stekli kao deca, ohrabreni ili obeshrabreni nečim što je kod nas izazvalo da prestanemo da radimo ono u čemu uživamo, ono što smo s ljubavlju ohrabreni radili. Tako uspavljujemo našu prirodnu kreativnost i biramo sasvim neke druge puteve. Ostajući na tim putevima, zaboravljamo koliko i šta u stvari možemo. Verovatno da je strah glavni krivac zašto ostanemo tu gde jesmo. Glas nesigurnosti i hrpa izgovora. Ponekad nismo svesni svojih mogućnosti i da možemo da ih ispoljimo, a svaki dan je savršen dan da pokušamo. Ako ne sada, onda kada?
Svi smo mi stvaraoci i od životnih okolnosti zavisi koliko ćemo stvoriti. Kao takvi, potrebno je da tragamo, proniknemo u sebe, svoju suštinu, pronađemo dete koje je verovalo i usudimo se. Ono što je sigurno da nikad nije kasno i da vas niko ne može ubediti da se vaši snovi ne mogu ostvariti. Kada ste poslednji put čuli za neku ličnost koje vas je inspirisala? Kada ste pomislili „Uradiću to, pokušaću“?
Džon Bremblit, ime čija je životna priča pomerila moje granice, koja na mene ostavlja utisak, a verujem da će i vas podsetiti na to da čuda jesu u nama i dati vam podstrek.
Kada sam se prvi put susrela sa umetničkim delom slikara iz Teksasa, oduševio me je izbor jarkih boja koje su se savršeno prelamale. Slika me je fascinirala. A onda je usledio šok nakon saznanja da je slika u koju gledam delo slepog čovek. Kako?
Džon Brambit, rođen je 1971. godine u Teksasu. U ranom detinjstvu dijagnostikovana mu je epilepsija, kasnije i Lajmska bolest. Kao mali, provodio je dosta vremena crtajući, bio je naklonjen umetnosti, ali se nije bavio slikarstvom. San mu je bio da postane učitelj kreativnog pisanja. Kada je 2001. godine zbog komplikacija sa bolešću izgubio u potpunosti vid, njegovi snovi se ruše. Utonuo je u tešku depresiju, otuđio i osamio se. Kako kaže, bio je ljut na sebe i ljude oko sebe. Nakon toga otkriva slikarstvo, koje mu pruža spas. Pomoću prstiju oseća teksturu boja. Pronalazi način da razlikuje boje koristeći čulo dodira i posebne svoje tehike, poput obeležavanja boja Brajevom azbukom. Za svoja umetnička dela koristi dodir, vizualizaciju i muziku. Umetnost shvata kao ekspresiju svojih ideja i emocija. Danas je poznat slikar, jedini slepi slikar murala, kao i autor knjige „Shouting in the dark“.
Priča o Džonu je priča koja motiviše da ne prestajemo da radimo ono što volimo, da svako u sebi nosi nešto od čega ne treba da odustane. Pa i ako odustanemo, vratimo se onoj ljubavi koja nas je pokretala i rizikujmo. Odvažimo se.
Sve što izvire iz ljubavi mora biti isto tako čudesno.