Danima kruže razne informacije o svemu što nam se sada dešava. Vreme je to koje će pokazati da li su one tačne ili nisu. Da li je pandemija izazvana namerno ili ne, da li se priroda pobunila protiv nas ili nije, da li smo svi deo socijalnog eksperimenta ili nismo, to u ovom trenutku mi ne možemo da znamo. I to u ovom trenutku ne treba da nas zanima. U ovom trenutku nam je najvažnije da shvatimo da iako nam se na prvi pogled možda ne čini tako – mi imamo moć da biramo kako ćemo da reagujemo!
“Loše vreme vadi pogrešne ljude, Loši ljudi prave pogrešno vreme…” Danima pevušim ovu pesmu… Potpuno uverena u to da smo mi sami rešenje situacije u kojoj smo se našli. Da smo mi lek koji je svuda, a toga nismo svesni.
Na početku godine pročitala sam da ova godina ima sve predispozicije da bude tragična ili magična. Sigurna sam da bi svi povikali u glas da je tragična… Hm, a šta ako grešimo? Da li nam je ovo neka vrsta kazne ili samo opomena? Jesmo li svesni sebe? Ako nismo svesni sebe, kako smo toliko sigurni da smo svesni svega oko sebe? I možemo li išta da uradimo da neke stvari promenimo?
Šta ako je sve ovo baš ono što nam je potrebno?
Da se osvestimo, preispitamo. Ljudi su skloni tome da u teškim i tragičnim situacijama bar na trenutak shvate sav besmisao kojim su svakodnevno okruženi. Da su njihovi problemi mali i beznačajni. Da ne postoje. Možda nam je ovaj planetarni reset stvarno bio potreban da ne živimo život u iluziji da sve konce držimo u svojim rukama a u isto vreme živimo na uključenom autopilotu. Kao da smo pustili da nam se dešava život a naš oblik u njemu igra glavnu ulogu… Živimo bez sebe u sebi. Dokle je i moglo tako?
Ja biram da ova situacija bude prilika za nešto drugačije. Hajde baš da vidimo kako je to kad nisu svi konci u našim rukama? Kako je to kad shvatimo da smo mali, da ništa ne znamo i da smo prolazni. Koliko možemo da se prilagodimo. A možemo. Čovek je moćno biće, najčešće nesvesno svoje moći. U težnji da se zaštiti i okruži poznatim, zapravo tu svoju moć čovek stopira, gubi, jer moć jeste sposobnost promene.
Mozak je sprava iluzija. Ne plašite sebe lošim mislima, negativnim predviđanjima i strahom. Izaberite da živite što kvalitetnije možete u okolnostima u kojima ste. Izaberite da ste moćni jer utičete na stvari na koje možete i koje se tiču lično vas.
Mnogi od vas pitaju se – šta sada da radim?
Za početak, poštujte odredbe zakona koje se odnose na zabrane koje su stupile na snagu proglašenjem vanrednog stanja. Brinite o sebi i zaštitite i sebe i druge.
Pridržavajte se preporuka Ministarstva zdravlja i sprovodite preventivne mere zaštite od bolesti.
Razvijajte kritičko mišljenje i informacione, digitalne i komunikacione kompetencije! Naučite da tragate za pouzdanim izvorima i proverenim informacijama. Tragajte za rešenjem problema sa kojim se suočavate.
Osvestite svoja osećanja.
Naučite nešto o emocijama, o našim reakcijama na spoljašnja zbivanja. Istraživanja pokazuju da je savremeni i komforan način života doprineo tome da čovek postane osetljiviji prema svim onim situacijama koje izazivaju neprijatna osećanja, a s druge, smanjila se njegova osetljivost prema situacijama koje izazivaju prijatna osećanja. Sve ovo za posledicu ima netrpeljivost prema neprijatnim osećanjima koja se shvataju lošima po sebi, i mi ih zbog toga izbegavamo. Istovremeno sve nam je teže da kod sebe izazovemo osećanja koja označavamo kao prijatna. To dovodi do neprestanog traženja novih i novih stimulusa koji treba da u što kraćem roku izazovu što prijatnije osećanje, ali i do toga da mi manipulišemo i svojim a i osećanjima drugih ljudi.
„Ne povređuje nas ono što nam se dogodi, povređuje nas naš odgovor na to…“
Kad se rodimo, ne poznajemo strah. Na svet dolazimo sa osećanjem za prijatno i sa osećam za neprijatno. Iz ta dva osećanja kroz život razvijaju se sve naše prijatne i neprijatne emocionalne reakcije na situacije kroz koje prolazimo i koje preživljavamo. Emocije nastaju kroz interakciju bića i sveta, one su rezultat nadražaja našeg sistema vrednosti. Da bismo imali emocionalnu reakciju, potrebno je da registrujemo promenu, damo joj značenje i odredimo njenu vrednost, važnost. Između stimulusa i reakcije, nalazi se čitav sistem pravila, kodova i vrednosti kojima dešifrujemo te stimuluse. Ako je neka pojava za nas važna, ako joj dajemo veliku vrednost, na negativan način, javiće se reakcija neprijatnim osećanjem. Ako je pojava pozitivno vredna, reagovaćemo prijatnim osećanjem. Emocija je ono što nas povezuje sa dešavanjem oko nas. Ona dakle nije ni spolja, ni unutra, već je veza između ta dva.
„Koliko se često raspravljamo sa drugima, insistirajući svi koliko nas ima da smo baš mi u pravu? Nevolja je što i jesmo svi u pravu… Ali u granicama sopstvene stvarnosti.“
A da li je ta naša stvarnost, ta naša procena, uvek tačna?
Pa, naravno da nije. Svako od nas na sebi svojstven način tumači stvarnost oko sebe. Neke situacije koje jedni procenjuju kao izuzetno važne, drugima nemaju skoro nikakvu važnost, zar ne? Sigurno ste to do sada uočili mnogo puta. A kako nešto vrednujemo, zavisi od mnogo faktora: od načina na koji smo vaspitavani, od uverenja koja imamo, od prethodnog iskustva, sistema vrednosti… Od neke naše mape koja nam pomaže da protumačimo ono što se dešava spolja. Možemo beskonačno dugo da gledamo u rešenje, ali ako ne znamo u šta gledamo nikakve koristi nemamo od toga. Zato i reagujemo na iste stimuluse na različite načine. A, zato je i važno da budemo svesni svojih osećanja, da ih istražimo malo dublje, da ih razumemo. U zavisnosti od toga kako razmišljamo o događajima koje procenjujemo kao loše, nepovoljne, možemo da reagujemo na dva načina: na zdrav način, iako imamo neprijatne emocije, i na nezdrav način emocijama koje su nastale iz iracionalnog načina razmišljanja i koje su za nas nefunkcionalne.
Svako svoj život upropasti onako kako misli da je najbolje, zar ne?
Život svakoga, ali baš svakoga od nas sa sobom nosi mnogo lepih ali i mnogo ružnih momenata. Nekada su oni ne samo ružni, već užasni, tragični. Svaki takav događaj navede nas na pomisao da problem ne možemo da rešimo, da smo potpuno bespomoćni, da smo očajni… Ta emocija se pojačava, mi ne osvešćujemo svoje osećanje i ne vidimo rešenje da do cilja dođemo drugim putem, i…. upadamo ponovo u zamku svoje potrebe da budemo savršeni – savršeno super ili savršeno jadni, dok su svi drugi u suprotnosti od nas, i baš zbog toga smatramo da zaslužujemo posebne uslove (života, rada, odnosa…) i da na druge prebacujemo krivicu za sve. A krivice – nema. Tu je samo odgovornost svakoga od nas…
Šta onda uradimo?
Pa vrlo je jednostavno, proglasili smo se za najvećeg mučenika ili kralja nad kraljevima i za sebe donosimo posebna pravila kojima ćemo veštački napraviti osećanje lagodnosti i pobediti bol. Opet smo maskirali osećanja, izbegli bol a samim tim i put ka rešenju i tako ćemo u krug dok se krug ne izliže i obruč koji smo sami postavili pukne, ili dok se ne umorimo i previše pa odlučimo da ćemo lepo da izađemo i da probamo da krenemo i drugim putem..
Planirajte.
Hajde da se osvestimo, bar malo.. za početak, koliko možemo…
Shvatili smo do sada da nismo savršeni, čak da nismo zaista ništa posebno. Da imamo bolne situacije koje živimo i preživljavamo. Da sreća nije u izbegavanju bolnih momenata i problema već u njihovom rešavanju.
Svet u kom živimo nametnuo je sa druge strane jedno novo pravilo – da moramo da budemo izuzetni. I kako se sada osećamo? Jadno, nedovoljno dobro, očajno i nesigurno. Jesmo li u pravu? Da li je dovoljno da se utešimo nekom od onih samodonetih titula – ja sam jadan ili ja sam najbolji.. i da tiho patimo očekujući samo nama dozvoljene posebne uslove, ili je potrebno nešto više? Potrebno je. Potrebno je da zaista budemo izuzetni. Da postavnemo savršeno nesavršeni. Da prevaziđemo prosek koji smo. Osvešćivanjem, usavršavanjem, uviđanjem i prihvatanjem svih tih „mana“ koje su u našem vlasništvu.
Postavite sebi ciljeve.
Hajde za početak da probamo da potuno objektivno opišemo sebi kako je to, kako izgleda kad smo srećni? Zbog čega se rastužimo? Šta nas plaši? Zbog čega smo nesigurni? Šta nam daje nadu? Šta želimo? Koji su naši ciljevi?
Hajde da osvestimo sve naše izgovorene i neizgovorene misli.. Šta ako je sve ovo odgovor na naše molitve, reči puštene u beskonačnost bez mnogo razmišljanja… na sva naša gunđanja.. Da kad sledeći put pevušimo stihove neke pesme to ne bude put ka tragediji koju sebi proričemo. Da kad gunđamo besni zbog gužve u gradu, to ne bude poziv prirodi da nam napravi spektakl ali osigura da ulice budu prazne.. Želje su nam se ispunile, zar ne?
Sada imamo onih par sati ili par dana, nedelja… možda i meseci koji nam nekako uvek nedostaju da nešto završimo, nadoknadimo, naučimo.. da počnemo da vežbamo, smršamo, meditiramo…
Hajde da ovu situaciju iskoristimo baš za preispitivanje uverenja. Hajde da razumemo sebe i ljude oko sebe – zašto reagujemo tako? Koji su naši motivi? Koji su naši ciljevi? Imamo li ih uopšte ili su to samo želje koje ćemo promeniti ostvarile se one ili ne? Jesu li ciljevi kojima težimo stvarno naši? Hoćemo li se promeniti suštinski? Pročitala sam skoro:
„Neophodno je da nešto odbacimo, u suprotnom ne podržavamo ništa.“
Hajde da se svesno opredelimo za nešto! Izbegavanje odbacivanja može nam na kratko doneti osećanje mira i zadovoljstva… ali na duže staze, nećemo više upravljati mi i nećemo imati jasan cilj pred sobom.
Naučite da postavite ciljeve i da napravite plan kako da ih ostvarite. Ukoliko imate poteškoća, imajte na umu da put do ostvarenja može da se menja. Cilj je taj koji ostaje, ukoliko je to stvarno vaš cilj. Nemojte da čekate da vas nešto spolja motiviše već se odmah pokrenite. Ukoliko ne znate kako, jednostavno započnite aktivnost.. veza između motivacije i akcije je dvosmerna!
Planirajte svaki svoj dan.
Napravite spisak obaveza i pokušajte da ih uklopite u vremenski okvir koji vam najviše odgovara. Kreirajte svoj dan!
Kada ste se odmorili i opustili, uzmite papir i olovku i počnite sa pravljenjem rasporeda dnevnih aktivnosti. Vrlo je važno da budete svesni svih obaveza koje u jednom danu imate. Na ovaj način, shvatićete koliko su one važne. Sigurna sam da po završetku više nećete misliti kako imate mnogo slobodnog vremena. Rasporede nemojte bacati, već ih iskoristite da u njima upišete predloge koji vam mogu pomoći da se malo bolje organizujete. Neke aktivnosti će možda zahtevati više a neke manje vremena od onog koje ste u prvobitnom planiranju odredili u zavisnosti od prioriteta. Ovako ćete naučiti ne samo kako da kvalitetno koristite, već i da bolje cenite i svoje i tuđe vreme.
Završite svoje obaveze koje imate prema školi, poslu…
Kada završimo sa ovim obavezama, trebalo bi najpre da se posvetimo svojim obavezama u kući i svojoj porodici. Nemojte čekati da neko drugi obavlja poslove za vas, već sve što možete uradite sami. Sredite svoju sobu. Prepakujte svoje stvari. Razgovarajte sa svojim ukućanima. Recite im kako se osećate i pitajte i njih isto to. Pomozite im u svemu što možete, najverovatnije ni oni nemaju dovoljno vremena čak i ako rade od kuće. Pogledajte neki interesantan film. Slušajte muziku. Iskoristite ovu situaciju tako da je vama korisna! Mnoge platforme otključale su svoje kanale i nude mnoštvo besplatnih sadržaja, tako da možete da birate hoćete li u obilazak muzeja ili u pozorište. U biblioteku ili na koncert. Na You Tube kanalu postavljen je veliki broj audio knjiga. Budite na vezi sa svojim prijateljima. Vežbajte. Informišite se o onima za koje znate da žive sami, budite tu za njih. Vodite svakodnevno svoj dnevnik. Ukoliko ste uplašeni ili ljuti, pisanje će vam pomoći da tu emociju izbacite iz sebe i svojih misli. Možete voditi i beleške svakog dana na sledeći način: zapišite na kraju svakog svakog dana šta je to što vas najviše obradovalo, najviše uplašilo ili naljutilo i šta je to što ste toga dana naučili i zbog čega vam je taj dan važan. Tako ćete imati uvid u svoje strahove ali i svoje greške, pa ćete lakše moći da ih ispravite. Istovremeno, shvatićete da baš svakog dana postoji bar momenat koji nas čini srećnima. I da na kraju, nijedan od njih ne traje večno, već je sva lepota u učenju života dok se oni smenjuju.
Da li ćemo ceniti više život?
Na početku svega ovoga učinilo se da ćemo konačno naučiti da cenimo život, da ćemo konačno početi da živimo u ljubavi i da smo konačno shvatili da je strah nešto što nikako ne može da nas zaštiti… Možemo da se plašimo koliko hoćemo, dok sebi skroz ne zagorčamo život, ali ne postoji šansa da se zaštitimo uvek, skroz i od svega. Mali smo… sićušni i ne znamo. Jedino što možemo je da to sebi priznamo i tako spokojni da pokušavamo ponovo i ponovo da ponavljanjem količinu pogrešnog smanjimo.. Što više puta pogrešimo, bliži smo tome da malo manje pogrešimo svaki sledeći put ali nikako nećemo stići do apsolutne istine i savršenstva.
Krajnje je vreme da prestanemo da se bavimo predviđanjima svake vrste i da počnemo da živimo u sadašnjem trenutku. To uistinu jeste jedino što postoji. „Ljudski um je sposoban da osmisli i poveruje u bezbroj gluposti koje nisu stvarne..“
Ljudski mozak je savršena sprava iluzija, rekli smo već. Zbrka netačnosti. Grešimo u opažanju, u tumačenjima, u čvrstom držanju za značenja koja je naš um kreirao a mi ne želimo da ih menjamo. A sva uverenja su pogrešna. I ne možemo da čekamo da vidimo jesu li malo ili mnogo pogrešna, to ne postoji.
Svaku novu situaciju mi procenjujemo na osnovu onoga što smo već iskusili. Svaku novu situaciju procenjujemo na osnovu naših znanja i uverenja kao i sistema vrednosti i zaključaka koje već imamo. Na osnovu naše istine. Tek kada shvatimo da nismo sigurni u nešto, otvoriće nam se i put ka napretku.
Ali, bojimo se i izbegavamo situacije koje su nesigurne i koje donose bol… Zato sve što može da nas promeni, izbegavamo, bez da se i jednog momenta zapitamo – a šta ako grešim? Ako nisam u pravu? Šta bi značilo to da grešim? Da li mogućnost da grešim znači da će trenutni problemi postati veći ili manji za mene i druge?
Da, neminovno je da dođe do promena, ali hajde da te promene budu rezultat naše nove svesti. Da prestanemo sa prebacivanjem krivice za sve što (nam) se događa na nekoga drugog, trećeg, petog već da prihvatimo odgovornost, ljubav i zahvalnost. Da iz nas više ne isplivava ništa (jer svi znamo da ništa lepo ne isplivava), već da isijava. Ljudi imaju tu tendenciju da precenjuju spoljašnje pretnje a da potcenjuju svoje sposobnosti da se sa njima izbore. Ono što nam je potrebno jeste da verujemo u sopstvene kapacitete, i da reč, podršku i pomoć potražimo onda kada nam je potrebna.
Zapamtite da da ste jači od svega što preti da utiče na vas, jer vi birate kako reagujete. Situacija u kojoj se nalazimo jeste nova, osećamo se ugroženo u njoj i zdravstveno i kao ljudi jer su nam osnovna ljudska prava ograničena ali baš zato što je nova, ne smemo se prepustiti talasu panike koji preti da nas potopi. U ovom trenutku je najvažnije da plivamo. Sve je moguće. Sve je rešivo.
„Juče u sebi nije video ništa. A ja sedim i posmatram ga i vidim u njemu Svemir. Sve i Mir.“
Actually, you can!
Tekst: Tamara Jagodić, pedagog
Foto: Unsplash