Ukoliko čitate Original redovno i u elektronskom izdanju, Mila Marčeta vam je sasvim sigurno veoma poznato ime. Najčitaniji je autor na našoj blog platformi, a razlog svakako leži u činjenici da je na taj način spojila brojne stvari u kojima je toliko dobra – ljubav prema pisanju, prema koučingu, ali i ogromno poslovno znanje i iskustvo koje ima iza sebe.
Jednako zanimljivo kao što to radi kroz svoje tekstove, Mila Marčeta važne priče ispričala je i u intervjuu za magazin Original, gde je otkrila kako je tekao put njenog napretka, zbog čega je rešila da napusti veoma uspešnu karijeru u internacionalnoj IT kompaniji i okrene se koučingu, kao i kako se nosi sa velikim životnim izazovom.
Vaša karijera je duga i veoma uspešna. Gotovo tri decenije bili ste na rukovodećim pozicijama u internacionalnim IT kompanijama. Koja je tajna uspeha u svetu koji mnogi smatraju muškim?
– Moj otac je imao ceo repertoar izreka koje je koristio da bi bio siguran da sam zapamtila poruku koju je hteo da mi prenese. Jedna od njemu omiljenih je bila „nema džabe ručka“. Dakle, od kada znam za sebe, podrazumevalo se da se uspeh postiže radom, trudom, zalaganjem, marljivošću. Taj sistem vrednosti je meni bio prirodan i poznat, za drugi nisam ni znala. Ambicija me je gurala da stalno učim i gradim sebe. Uvek sam verovala da se poštovanje i autoritet stiču samo znanjem i poštovanjem poslovne etike. I još uvek verujem da su to vrednosti koje nikada ne izlaze iz mode. I donose rezultate. Možda sporo, svakako trajno.
Poslovni svet jeste svet muškaraca. Muškarci su postavili i postavljaju pravila igre. A mi žene možemo da izaberemo da igramo tu igru na muški način ili da ostanemo verne sebi i uspemo u tom svetu, ne gubeći ništa od svoje ženstvenosti. Sada, iz perspektivne ovih godina i ovog iskustva, znam da je pravi način – biti i ostati žena. Ne ulaziti u posao kao u arenu gde se borimo protiv muške dominacije. To iscrpljuje, donosi stres i odnosi sve uživanje u postignutom uspehu. Ženama su nežnost, empatija, sagledavanje šireg konteksta, kreativnost, emocionalna snaga prirodan deo bića. A savremeni poslovni svet je sve više H2H – „Human to Human“. Naša uloga je da uspeh postižemo i donosimo drugima kroz saradnju, kroz građenje mostova razumevanja i poverenja, kroz mudro liderstvo i kroz podršku. To nije znak slabosti ili nepripadanja poslovnom svetu. Naprotiv. Liderke na štiklama i u rukavicama su najuspešnije!
Možda baš u ovom trenutku neka sposobna i pametna žena muči sebe dilemom da li mora da se odrekne porodice da bi uspela u poslu. Iz mog iskustva – naravno da ne mora!
Kažete da ste se nakon 28 godina zajedništva srećno razveli od korporativne karijere. Šta je presudilo da donesete tu odluku?
– Kao što majka mora da zna kada je vreme da preseče pupčanu vrpcu i odvoji decu od sebe, tako i poslovni lider mora da zna kada je vreme da se skloni i oslobodi prostor za rast i razvoj svojih saradnika. I ja sam uradila upravo to. Otišla sam sa direktorske pozicije i iz kompanije posle 17 godina vernosti da bih omogućila „mojim“ ljudima da zablistaju i zauzmu mesto koje im je po sposobnostima pripadalo. Donošenje odluke sam sama sebi olakšala time što sam nekoliko godina pre raskida sa korporacijama počela da radim kao kouč i osnovala svoj Koučing centar „Sidro“. Na vreme sam spoznala da ne želim da dočekam penziju u korporacijama, da me zamor sustiže i da mi postaje – dosadno. Valjda je i to svojevrsna mudrost, znati kada otići.
Sa druge strane, ako pogledamo kroz istoriju, sve civilizacije su imale ili imaju „veće mudraca“, sa zadatkom da prenose znanja i iskustva sa jedne generacije na drugu kako bi se svaka naredna generacija razvijala sa jedne stepenice više od prethodne. Ne mogu se sva znanja, a pogotovo ne sva iskustva, zapisati, zapamtiti na nekom fizičkom medijumu. Ja osećam kao svoju obavezu da ne dozvolim da moja iskustva ostanu nepoznata, da ih ne podelim sa mladima koji dolaze i počinju da grade svoje karijere. Možda nekome budu korisna. Možda nekome pomognem da lakše reši svoje dileme. Možda baš u ovom trenutku neka mlada, sposobna, pametna žena muči sebe dilemom da li moram da se odreknem porodice da bih uspela u poslu. I iz mog iskustva uvidi da je dilema veštačka, nepostojeća – naravno da ne mora!
Koji trenutak smatrate prekretnicom u svojoj karijeri i životu uopšte?
– U karijeri – kada sam posle 20 godina radnog staža obukla crvenu haljinu i došla u njoj u kancelariju. Prvi april 1989. je bio moj prvi dan na poslu u IT centru JAT-a. Šef me je pozvao da me uputi u posao. Danas bismo to zvali „onboarding“. Tada je to bio razgovor sa šefom, srećom po mene, divnim čovekom od koga sam kasnije puno naučila. Jedno od pravila je bio i gotovo očinski savet: „Da bi te iko ozbiljno shvatao i poslovno makar malo cenio, zaboravi da si žena. Ništa osećanja, ništa suze, ništa ženska slabost. Razmisli i o oblačenju. Što si sličnija muškarcima, to imaš više šanse da uspeš“. I tako sam ja postala žena zmaj (ili zmija, zavisi koga pitate). I nisam sebi dozvolila da na poslu budem ono što jesam – žena.
Celih dvadeset godina. Dok se nisam probudila. I obukla crvenu haljinu. I napravila istinski uspeh u karijeri i počela da uživam u tome što radim. Privatno – najdraži i emotivno najintenzivniji su svi trenuci vezani za moju decu. Od veličanstvenosti porođaja do dubokog zadovoljstva što su odrasli u dvoje dobrih, plemenitih, čestitih ljudi. A za mene lično prelomni trenutak je bio skok padobranom iz aviona sa četiri hiljade metara. Godinama sam imala izuzetno ozbiljnu fobiju od visine. Moja fobija je bila parališuća, izazivala mi je vrlo ozbiljne fizičke tegobe, da ne pominjem sve propuštene fantastične poglede s visine. U toku dugotrajnog procesa otkrivanja sebe, otkrila sam i pravi uzrok mog straha. Uz pomoć kouča pobedila sam taj strah. I skočila iz aviona! I razumela koliko sam jaka i koliko sve mogu.
Prekretnica u karijeri desila se kad sam posle 20 godina radnog staža na posao došla u crvenoj haljini
Vodite i svoj Koučing centar Sidro, gde svoje ogromno iskustvo prenosite drugima. Kod koga vidite najveći napredak?
– Fokus mog koučing posla je na IT kompanijama i ljudima koji rade u njima. Uglavnom su to mladi obrazovani ljudi, izuzetno visoke kognitivne inteligencije i isto toliko niske emocionalne inteligencije. Trenutno poslovno okruženje zahteva gotovo renesansnog čoveka. Od inženjera se očekuje da je i dobar komunikator, i da ima empatiju, i samopouzdanje, i veštinu dobrog govorništva, i odlučivanja, i postavljanja ciljeva, i… lista je dugačka i stalno se uvećava. Zato držim radionice na kojima učimo i vežbamo razne veštine iz tog segmenta, soft skills i liderske veštine.
Moje zadovoljstvo je potpuno kad nakon radionice „Veštine prezentovanja“, na primer, vodeći developer izvrsno priča priču o kodu koju je razvio. Storytelling o softveru, kako je to fantastično! U individualnom radu najviše radim sa ženama koje grade svoju poslovnu karijeru i istovremeno grade sebe. Mislim da je to najizazovniji rad za kouča zato što se prepliću teme iz domena poslovnog i lajf-koučinga. Od njega se očekuje da ima ne samo znanje već i lično iskustvo iz oba domena kako bi svojoj klijentkinji mogao da bude zaista koristan i prava podrška. Trud i napor je veliki, a nagrada u vidu vidljivog zadovoljstva i uspeha klijentkinje – još veća.
Osim toga, pišete veoma često i rado i najčitaniji ste autor na blog platformi Originala. Odakle ljubav prema pisanju i smatrate li ovaj način stvaranja izduvnim ventilom od svakodnevnih poslovnih obaveza?
– Jedno od pravila dobre komunikacije kaže da uspešan komunikator ume da iznese svoju poruku na način koji je blizak slušaocu. Prepoznala sam blog kao način da me čuju oni kojima je moja poruka namenjena. I posebno u Original zajednici su moje persone – čitaoci koji su moja idealna i ciljana publika. A pišem – oduvek. Crtice i mikrorečenice na salveti, na računu, na papiriću istrgnutom iz bloka. U svakoj tašni čuči poneka zapisana misao ili, još češće, emocija. Verovatno mi je u tom nekom trenutku bila izuzetno važna ili interesantna. Pa sam je zapisala. I zaboravila.
Moj životni plan je bio da studiram književnost i istoriju umetnosti i da pišem knjige o umetničkim delima. Nešto kao Trejsi Ševalije, puno pre „Devojke sa bisernom minđušom“. Moj životni san je ostao iza mene onog trenutka kada mi je tata pred upis predstavio listu dozvoljenih fakulteta, onih „od kojih se živi“. Izabrala sam matematiku kao najmanje tehnički fakultet od ponuđenih mi opcija. I kao i svaki štreber, završila fakultet sa visokim prosekom i naučila sebe da zavolim i fakultet i posao koji mi je on omogućio. U okviru ovih za mene izuzetno značajnih godina povratka sebi vratila sam se i pisanju. Za moj senzibilitet, a i matematički mozak blog je prava forma. Čitanost u Blog kutku to pokazuje. Izuzetno sam srećna zbog toga.
Vaši tekstovi su veoma zanimljivi, korisni, ali nimalo pretenciozni. Smatrate li da su baš zbog toga omiljeni među čitaocima?
– Biti istinski dobar kouč znači savladati svoj ego. Prihvatiti da smo mi samo podrška ljudima koji za sebe žele nešto bolje u životu. Ta vrsta uslužnosti mi ne dozvoljava bilo kakvu pretencioznost ni u radu sa klijentima, ni u pisanju bloga. Osećam svojom obavezom da kažem ono što mislim, znam ili sam iskusila. Sa punom svešću da je jedino što mogu da uradim da otvorenog srca to ponudim kako bi oni kojima je potrebno uzeli ono i onoliko koliko im je korisno. Blog pišem potpuno otvoreno i iskreno i stalno proveravam sama sa sobom koliko je to što pišem u skladu sa onim što živim.
Važno mi je da čitaoci znaju da svim svojim ličnim i poslovnim integritetom stojim iza onoga što pišem. Verujem da čitaoci nepogrešivo osećaju kongruentnost autora i prema tome vrednuju tekst. To isto tako znači da ima čitalaca sa kojima moji postovi ne rezoniraju. I to je potpuno u redu. Moja istina nije nužno svačija istina. Volim i kada zaintrigiram čitaoce koji se ne slažu sa nekim mojim stavovima. Tako, na primer, post o ženskom prijateljstvu je izazvao najviše negativnih komentara. Gotovo jednoglasno sam proglašena naivnom jer „ne shvatam da je žena ženi najgori neprijatelj“. A ja svesno biram da verujem u dobrotu i iskrena prijateljstva. I znam koliko su ženska prijateljstva važna. Makar to bila naivnost.
Suočili ste se sa ozbiljnom zdravstvenom dijagnozom. Na koji način takav izazov okrenuti u motivaciju i naterati sebe da ni u jednom trenutnu ne posustanete?
– Prvi simptom MS-a se pojavio nedelju dana pre drugog rođendana mog sina. Goste sam dočekala sa ozbiljnim facijalisom i oduzetom desnom stranom tela. Dijagnozu sam čula tek deset godina kasnije. A tih deset godina je za mene bio najaktivniji i najstresniji period u životu. Promenila sam posao; pod bombama pobegla sa decom u Budimpeštu, ostavljajući muža u Beogradu sa zebnjom da li ćemo se i kada ponovo sastati; od nule započela novu karijeru u američkoj kompaniji u Budimpešti, a zatim i preselila taj posao u Beograd kada je moja porodica rešila da se vratimo kući; bez pomoći bake i deke ili bilo koga drugog, muž i ja smo odgajali decu i gradili karijere u nepoznatoj zemlji; životni ringišpil me nije štedeo. A ni MS.
Kad sam se jednog jutra u Beogradu probudila slepa, morala sam, napokon, da posetim lekara. I dobila dijagnozu. Za ambicioznu, nezaustavljivu poslovnu ženu, posvećenu suprugu i majku MS je zvučala kao presuda. Ona konačna. MS je autoimuna bolest. Moj organizam napada i razara sopstvene ćelije. Koji je to nivo nevoljenja sebe! Bile su potrebne godine da prestanem da se borim protiv bolesti i protiv svog organizma. Da prihvatim da se neću izlečiti, nikad. I da imam izbor – da zavolim svoje telo u svoj njegovoj nesavršenosti ili da se pretvorim u pihtijastu masu koja mrzi do podne sebe, od podne ceo svet.
Zapravo, ja sam imala samo jedan izbor. Da naučim da slušam šta mi organizam govori, kuda i kako me vodi, da negujem sva svoja tela i svaki deo moga bića. Kao što imam crvenu kosu, tako imam i MS. Rođena sam i sa jednim i sa drugim. Ne šminkam oči u ljubičasto jer se ne slaže sa mojom riđom kosom i pegama; ne idem ni u teretanu zato što preveliki fizički napor ne prija MS-u. Šminkam se toplim, zemljanim bojama i vežbam jogu. Sklopila sam pakt o nenapadanju sa MS-om. Poštujemo jedna drugu i pravimo ustupke kada je to neophodno. Zasad obe smo fer igrači.
Tekst: Ivana Stanišić Bokić
Foto: Mitar Mitrović