Posle osnovnih i master studija na Biološkom fakultetu u Beogradu, Zagorka Vitić odlučila je da doktorske studije završi na Univerzitetu Ben-Gurion u Izraelu. U razgovoru za Original ova mlada naučnica govori o tome kako je izgledao njen put do Izraela, kao i o istraživanju na kojem trenutno radi.
“Biologija je veoma svestrana i dinamična nauka jer mnoge stvari još uvek nisu potpuno istražene i objašnjene. Zato mislim da većina ljudi koji odaberu taj fakultet mašta da se bavi bilo kojom vrstom istraživačkog rada. Moja prva želja je bila da se bavim ekologijom i zaštitom životne sredine ali sredina i uslovi u Srbiji to nisu dozvoljavali na nivou na kom sam ja želela“, kaže nam Zagorka Vitić.
Čime se bavíš na svojim studijama?
Trenutno, laboratorija u kojoj radim se bavi proteinima koji se zovu BMP. Oni su naročito bitni za razvoj našeg skeletnog sistema, ali su poslednjih godina takođe dovedeni i u vezu sa razvojem nervnog sistema, posebno dopaminskih neurona. Degeneracija tih neurona je glavni uzrok nastanka Parkinsonove bolesti. Cilj mog projekta jeste da se ustanovi da li ti proteini imaju protektivna svojstva i da li je moguće njima usporiti ili preduprediti nastanak Parkinsonove bolesti.
Zašto si i kako odlučila da svoje naučno obrazovanje nastaviš baš u Izraelu?
Veoma sam želela da nastavim svoje obrazovanje, pogotovo negde van Srbije, iz mnogo razloga. Ipak, ne mogu reći da je Izrael bio moj prvi izbor. Iako sam za visok nivo naučnog rada u Izraelu znala i od ranije, nikako nisam mogla da pomislim kao opciju za moj dalji život jer sve ostalo mi je bilo veoma nepoznato. O Univerzitetu Ben-Gurion i o samom doktoratu sam saznala preko drugarice koja je već bila ovde na doktorskim studijama. Svidelo mi se kako je opisala ne samo rad, već i život i kulturu ove zemlje i vrlo brzo posle toga sam se našla ovde.
Šta je najuzbudljivija stvar s kojom se susrećeš svakog dana u laboratoriji? A koji deo naučnog rada ti je možda onaj koji bi rado preskočila?
Ono što je moja svakodnevica – rad sa miševima i eksperimenti nad njima. Poznato je da su oni veoma dobri model-organizmi za proučavanje genskih mutacija i određenih oboljenja kod ljudi ali takav rad, po mom mišljenju, sa sobom nosi veliku odgovornost. Na početku mi je bilo teško da se naviknem na to da moram da žrtvujem veliki broj miševa za neki eksperiment, ali ono što daje smisao svemu ovome je samo saznanje da jednog dana naši rezultati možda mogu da pomognu nekome ko se bori sa Parkinsonom.
Šta su prednosti tvog programa u odnosu na slične programe u Srbiji, ako uopšte postoje?
Verujem da slični programi postoje i u Srbiji. Ali najveća razlika su finansije, kao i mnogim drugim sferama života. Izrael dosta ulaže u nauku, postoje pristupi mnogim svetskim fondovima. Samim tim do rezultata se dolazi brže, a istraživanja su mnogo fokusiranija, primenljivija i efektivnija. Takođe, Izrael je svetski lider u startap kompanijama i velika su ulaganja same države u nove ideje i u velikoj meri se ceni rad i trud mladih stručnjaka.
Koji su ti planovi za budućnost?
Pfizer mi trenutno deluje kao dosta dobra opcija za nastavak karijere. Šalu na stranu, trenutno sam na samom kraju doktorata i sad je pravo vreme da se postavi to pitanje. Moj odgovor je ne znam. Volela bih da nastavim da se bavim istraživačkim radom ali da li u sklopu industrije ili akademskog rada, i dalje nisam sigurna.
Koje je dosadašnje dostignuće na koje si posebno ponosna?
Jako sam ponosna na rezultate svog doktorskog rada jer on daje osnovu za potencijalno razviće tretmana za Parkinsonovu bolest. Štaviše, nezavisno od nas, istraživačka grupa iz Irske je došla do sličnih rezultata, stoga smo objavili paralelno rad u jednom od vodećih naučnih časopisa u oblasti neuronauke (Brain). Ko god je zainteresovan da pročita više može pronaći rad na ovoj adresi.
Tekst: Anja Stanišić Bokić
Foto: Zagorka Vitić, privatna arhiva