Tokom prethodne godine, kada su turizam i hotelijerstvo umnogome pogođeni aktuelnom pandemijom, jedna vrsta putnika ipak nije promenila svoju eko-turističku rutinu. U pitanju su ptice selice.
Pitanje zašto i kuda ptice odlaze zimi vekovima nas intrigira, no možemo reći da sada znamo daleko više nego ikad o migracijama naših pernatih prijatelja. Međutim, nije nam uvek išlo tako dobro.
Tako su, na primer, stari Grci dugo smatrali da se ptice tokom zime pretvaraju u ribe. Antička društva razvila su niz čudnih, ali i maštovitih objašnjenja za ovaj godišnji ritual kod ptica. Neki su pretpostavljali da sve ptice metarmofiraju u golubove, drugi da, tokom hladnih meseci, one zapravo hiberniraju u okolnim pećinama ili unutar pukotina litica. Još jedno zanimljivo verovanje sa kraja 19. veka je da ptice hladni deo godine provode u jezerskom ili rečnom blatu – spavajući.
Svedočili smo mnogim različitim hipotezama o ptičjim zimskim putovanjima, ali nijedna nije bila čudnija od stava engleskog sveštenika i naučnika Čarlsa Mortona. On je u svojim radovima tvrdio da ptice svake godine odlaze na Mesec. I posle nekoliko meseci se vraćaju nazad. Tako je – do Meseca i nazad.
Morton je procenio da jednosmerno putovanje od Zemlje do Meseca iznosi 289.218 kilometara i proračunao kako će pticama biti potrebno 60 dana da dođu do našeg satelita, i to ukoliko lete 200 km/h. Morton je i dalje bio ubeđen da su ptice sposobne da izvedu ovakav poduhvat svake godine. Za njega je jedini logičan zaključak bio jasan: „Zapitajmo se zaista, kuda bi ta stvorenja trebalo da idu, osim ako ne na Mesec?”
Međutim, prvi snažan dokaz da ptice jedan deo godine provode u potpuno drugim predelima, čak i kontinentima, vraća nas u 1822. godinu. Jedna izuzetno otporna i uporna roda, po povratku u svoje nemačko stanište, stigla je sa 80 centimetara dugim kopljem, nažalost, probodenim kroz deo tela. Kada su naučnici pronašli da je reč o afričkom koplju od crnog drveta, stvoreni su i prvi konkretni dokazi o velikim migracijama ptica.
Rani tragovi dolazili su i od zatočenih ptica koje su se ponašale vrlo neobično tokom jeseni i zime. Izveštaji iz ranih 1700-ih opisuju promene u aktivnostima ptica u kavezu: tokom hladnih meseci, ptice su se u zatočeništvu namerno gojile, postajale su nemirne, anksiozne i daleko aktivnije noću uz učestalo grebanje iste strane kaveza.
Reklo bi se da danas, nakon svih misterija u vezi sa pticama selicama, uglavnom znamo da pojedine vrste ptica, poput laste i rode, sa jeseni odlaze na jug, u Afriku. Tokom zimskih meseci dnevna svetlost traje kraće, nedovoljno da bi ptice sebi obezbedile dovoljno hrane. Zato veliki broj vrsta iz severnih i umerenih predela nepovoljni deo godine provodi daleko od mesta na kojima se gnezdi.
Ipak, seoba različitih ptica odvija se u različitom pravcu. Mnoge vrste, posebno vodenih ptica, iz istočne Evrope putuju na obale Mediterana i Atlantika.
Let ka hrani
Mnoge vrste ptica koje žive u klimatski umerenim oblastima planete ne mogu da prežive jesen, zimu i rano proleće. U tim mesecima, sa niskom temperaturom i hrana za ptice je teško dostupna – brojni insekti, gmizavci ili vodozemci kojima se ptice hrane u to vreme su neaktivni ili ribe čija su vodena staništa često zamrznuta.
Vidi i: Naučnici pronašli retku pticu koja je pola mužjak, pola ženka
Međutim, samo zato što neke ptice nazivamo selicama, ne znači da sve ptice selice migriraju. Na primer, studije pokazuju da stariji galebovi ređe migriraju od mlađih pripadnika ove vrste ptica, ali i da nije do kraja jasno zašto. Sumnja se da konkurencija za hranom primorava neke ptice da putuju dalje, dok one dominantnije i starije ostaju u svojim staništima ili poste tokom zime. Takođe, ne zna se tačno zbog čega ptice zapravo migriraju.
Neke se ptice sele u potpuno isto godišnje doba svake godine, dok se vreme polaska drugih zasniva na vremenskim prilikama. Na Borneu je godišnji dolazak smeđih svračaka toliko dosledan da su farmeri na osnovu migracije ptica planirali sadnju useva.
Ptice selice u Srbiji
Pomerajući se tokom zime iz umerenih ka toplijim područjima, ptice selice istovremeno i odlaze na jug, njih oko 300 vrsta, a sa severa dolaze da zimuju u Srbiji.
Veliki broj vrsta u putu ka Africi preleće Sredozemno more na njegovim najužim delovima – Gilbraltar, Bosfor i Suec. Najčešće su seobe ptica na duge staze, ali to može da bude i svega par stotina kilometara udaljenosti. Takvu kratku rutu najčešće imaju labudovi, koje viđamo u našem toku Dunava, a pomeraju se i sele duž Panonske nizije i srednje Evrope.
Po mišljenju orintologa, Dunav je ne samo koridor, nego i mamac da ptice provedu zimu, jer se gotovo nikada ne ledi i ptice to znaju. Malo je poznato da, osim što pojedine vrste odlaze na jug, postoje i one vrste koje zimu provode u našim krajevima. Zbog povoljnih uslova oko 300.000 ptica zimuje u Srbiji.
Zbog umerene klime i prostiranja na dve reke, Beograd, naročito Ušće i Ratno ostrvo, dobra su mesta za zimovanje ptica, pa ima i povoljnih uslova za razvoj eko-turizma. Najznačajnija lokacija za posmatranje ptica u našoj zemlji je Labudovo oko, takođe na Dunavu, koje prirodnjaci nazivaju „raj za ptice” kako je to jedna od najznačajnijih stanica na njihovoj seobi. Mnoge vrste ptica sele se uvek na ista mesta, do kojih putuju ustaljenim rutama, dok druge traže uvek drugačije zimovalište.
Procenjuje se da u Srbiji živi oko 360 vrsta ptica selica, neke se sele daleko, pa su pojedine ovdašnje čaplje kašičarke viđene u Izraelu ili Tunisu.
„Troškovi” leta
Hiljade kilometara koje prelete ptice na putu ka toplijim krajevima za njih donose velike izazove i veliki fizički napor. Tokom samo jednog leta, ptica izgubi oko četvrtinu svoje težine. Za najmanju pticu selicu, kolibrija, ovo je posebno značajno, kako ona pređe i do 15 hiljada kilometara oko sveta svake godine. Pored toga što je fizički naporno, let sa jednog na drugi kontinent donosi i druge rizike ljudskog faktora. Samo jednu od pretnji predstavlja lov.
Na putu seobe ptice su oduvek vrebale opasnosti, loši vremenski uslovi ili prirodne katastrofe na područjima na kojima se odmaraju ili zimuju. Tu su i „savremene”, teže premostive prepreke poput visokih zgrada, dalekovoda, prejakih svetala gradova. Procenjuje se da svake godine stotine miliona ptica severne hemisfere strada tokom leta.
Ptice u seobama često idu u velikim jatima, pa nisu retke situacije da i pojedini avionski letovi zbog njihove najezde budu ometeni. Stanovnici Istanbula, grada na Bosforu, mogu da posvedoče o „najezdama” galebova i pelikana, kojima u određenim periodima godine grad ume da bude potpuno okupiran.
Unutrašnji kompas
Iako o orijentaciji ptica znamo dosta, i dalje možemo reći da nije u potpunosti proučena. Poznato je da pojedine vrste ptica za orijentaciju koriste magnetno polje Zemlje, dok se druge orijentišu na osnovu položaja zvezda. Iako ptići labudova ili guski prate starije tokom prvog leta, pokazalo se da za pojedine vrste ptica to nije slučaj.
Pojedina istraživanja i posmatranja sitnijih ptica selica pokazala su da tačna ruta prve migracije mladih ptica zna da bude u potpunosti instiktivna, bez instrukcije roditelja. Dodatno, kada su naučnici međusobno razmnožavali ptice sa različitim paternima migracije, njihovi potomci su imali kombinaciju seobe oba svoja roditelja. Ipak, smatra se da veliki broj ptica selica koristi orijentire na zemljinoj površini poput planinskih ili vodenih predela, čiji položaj izuzetno dobro pamte i prate prilikom seoba.
Rode, ptice grabljivice, ždralovi i druge krupne vrste koje se prilikom letenja oslanjaju na vazdušne struje, najčešće koriste koridore koji se prostiru iznad najužih delova mora. Za većinu pevačica i drugih manjih vrsta ptica, šumarci, pojasevi žbunja ili čak zelene površine u naseljima igraju važnu ulogu u uspešnom prelaženju velikih obešumljenih predela, kakva su poljoprivredni predeli.
U današnje vreme i čestim ljudskim intervencijama izgled predela se brzo menja, pa samim tim seoba mnogih vrsta postaje sve teža i neizvesnija.
Tekst: Nataša Kilibarda