Preživeo je samim čudom najveću pomorsku katastrofu u istoriji, oporavio se mimo svih prognoza lekara, a onda ubrzo nakon toga osvojio sve teniske turnire na kojima je igrao. Ričard Noris Vilijams bio je rođeni pobednik i nije dozvolio da ga bilo šta skrene s tog puta.
Kada je dugo iščekivani RMS Titanik, najveći putnički brod u to vreme, krenuo 10. aprila 1912. godine na svoje prvo i, ispostaviće se, poslednje putovanje, na put njime pošlo je 2.208 ljudi iz Sauthemptona ka Njujorku. Među njima bio je i Ričard Noris Vilijams, koji je sa svojim ocem Čarlsom Dvejnom krenuo iz Ženeve, gde je rođen 29. januara 1891. godine, ka Pensilvaniji, a kako su njegovi tvorci tvrdili „nepotopivi” Titanik im se činio kao idealan način da pređu najveći deo svog puta. Imao je 21 godinu, bio je perspektivan teniser, a plan mu je bio da odigra nekoliko turnira po SAD pre nego što počne studije na Harvardu.
Nažalost, četiri dana kasnije nešto pre ponoći Frederik Flit je sa osmatračnice video veliku santu leda. Zamenik kapetana Edvarda Smita Vilijam Murdok pokušao je da promeni kurs i izbegne sudar, ali se on desio za manje od minuta.
Titanik je udario o ledeni breg, a dva sata i 40 minuta kasnije razdvojio se na pola i potpuno potonuo, sa sobom u dubine okeana odnevši više od 1.500 duša.
Tokom drame na Titaniku Ričard Noris Vilijams je, napuštajući kabinu na palubi C zajedno sa svojim ocem, video člana posade kako pokušava da otvori vrata jedne od kabina u kojoj su bili zarobljeni putnici. Vilijams je razvalio vrata, zbog čega je dobio pretnje od člana posade da će ga prijaviti zbog nanošenja štete kompaniji White Star Lane, u čijem je vlasništvu bio Titanik.
Lutao je i pokušavao da pronađe spas iz hodnika nalik na lavirint, tražio je svetlo sa čamca za spasavanje kako bi imao šansu da preživi. On sam je uspeo, ali je ovaj 21-godišnjak gledao kako njegov otac strada od udarca prednjeg dela broda koji se prelomio na pola.
Talas je Ričarda bacio u okean, ali je uspeo da dopliva do jednog od čamaca i dugo se držao za njega. Zbog toga što je predugo bio u ledenoj vodi dobio je promrzline na nogama i bio je životno ugrožen, te je lekar koji je pritekao u pomoć naložio da mu obe noge budu amputirane da bi mogao da preživi.
Ričard Noris Vilijams je ovo odbio, jer je pomislio da više nikada ne bi igrao tenis. Samo trudom, vežbanjem i napornim radom uspeo je da se oporavi.
Iste godine kada se desila ova katastrofa krenuo je da ispisuje stranice istorije svetskog tenisa. Sa Meri Braun osvojio je prvu titulu na US Openu u meštovitom dublu. Dve godine posle toga savladao je Morisa Meklolina sa 2:1 u setovima i tako konačno stigao do vrha Njujorka, gde je pre nekoliko godina krenuo Titanikom – osvojivši pehar njujorškog grend slema, koji je potom podigao još jednom tokom karijere.
Osim toga, u dublu je slavio na US Openu i Vimbldonu, dok je sa Karlom Berom, kolegom iz reprezentacije, koji je takođe preživeo nesreću na Titaniku, osvojio „salataru” u Dejvis kupu. Došao je do pozicije broj tri na svetskoj rang-listi.
Nažalost, nije dugo mogao da uživa u uspešnoj teniskoj karijeri jer je ona prekinuta već 1914. početkom Prvog svetskog rata, u kom je učestvovao i za izuzetnu službu u vojsci SAD zaslužio orden Ratni krst, kao i medalju Legije časti.
Iako se nije vratio tenisu, i sledeće čega se latio po povratku sa fronta pretvorio je u zlato – postao je uspešan bankar u Filadelfiji, a poslednje 22 godine života bio je predsednik Istorijskog društva Pensilvanije.
Preminuo je 1968. godine i posthumno je primljen u Kuću slavnih. Jer šampioni se rađaju i zaslužuju da priča o njima večno živi – a Ričard Noris Vilijams je bio rođeni pobednik.
Tekst: Nađa Kontić
Foto: K. Mitch Hodge on Unsplash