Godine 2019. dobio sam posao iz snova radeći kao urednik magazina jedne poznate turističke kompanije. Osećao sam da je to kulminacija skoro decenije iskustva u pisanju i uređivanju.
Ipak, postojala je jedna caka, i to velika – morao sam da napustim Portland, grad koji sam zavoleo. To je dovelo do mog sunovrata.
Napuštanje Portlanda nije bilo lako – tamo sam stekao prijatelje, zaljubio se u grad, svoj stan i svoj život. Ali kada posao iz snova zakuca na vrata šta ćete učiniti nego ta vrata i otvoriti?
Spakovao sam se i preselio u Tenesi u jesen 2019. Živeo sam u luksuznom stanu blizu posla, ali u kvartu koje nije imalo svoj karakter. Bio je to jedan od onih kompleksa odmah pored auto-puta, ali znao sam da cenim te kratke relacije i mislio sam da ću imati vremena da istražim grad vikendom i posle posla. Osećao sam se kao da sam napravio ozbiljan kompromis u razmeni grada iz snova za posao iz snova, ali verovao sam da je vredno toga.
Ali pretpostavljate u kom smeru ide ova priča – kovid je stigao nekoliko meseci nakon što sam se preselio i sve se promenilo. Pošto sam radio urednički posao u turističkoj industriji, stvari su se brzo zakomplikovale. Čitaoci su smatrali da je neodgovorno od nas da objavljujemo sadržaje o putovanjima, čak nisu ni hteli da čitaju o putovanjima u vreme kada smo svi bili zarobljeni u kući. Imao sam puno razumevanja za to.
Moja kompanija je pokušala da se okrene ka sadržaju koji je prikladan ozbiljnosti pandemije. Prebacili su nas na rad od kuće otprilike u vreme kada je i ostatak sveta to uradio, u martu 2020, što je za mene bilo teško.
Živeo sam sam u novom gradu gde nisam imao vremena da izgradim prijateljstva ili uspostavim odnose sa kolegama van radnog vremena. Nisam čak ni živeo u pravom kvartu, već u luksuznom kompleksu pored auto-puta. To je doprinelo nestvarnom osećaju pandemije, jer kada bih šetao po svom kompleksu jedva da sam viđao druge ljude. Bio sam potpuno sam. Moje mentalno zdravlje se brzo pogoršavalo.
Moji roditelji su videli koliko se mučim i pomogli su mi da presečem i pitam svog poslodavca da li mogu da se preselim kući dok traje pandemija, sa očekivanjem da ću se vratiti u kancelariju kada za to dođe vreme. Moja kompanija je bila zaista otvorena za to i ohrabrila je sve svoje zaposlene da odu gde god im je potrebno kako bi prebrodili pandemiju.
Voleo sam da budem kod kuće. Ne samo da sam mogao da provodim vreme sa roditeljima i negujem svoje mentalno zdravlje, već sam uštedeo novac i izašao iz dugova. Za to vreme sam čak dobio i novu poziciju na poslu. Sa pozicijom je došla i veća odgovornost, što sam planirao da iskoristim kako bih tražio povišicu kada se turistička industrija oporavi od pandemije. U tom momentu ssećao sam se srećnim što sam čak imao posao.
Nekoliko meseci nakon što sam unapređen, moja kompanija je promenila vlasnika i tada se sve promenilo. Ne samo da je moja nova pozicija ukinuta, već se i kultura kompanije radikalno promenila. Jasno sam video da mi to više ne odgovara, ali sam zbog ovog posla napustio život iz snova u svom gradu iz snova. Kada pogledate unazad i vidite čega ste se sve odrekli da biste bili ovde gde jeste i radili svoj posao iz snova, poželite da ostanete kako bi se ta investicija isplatila.
Ali jednog dana su me roditelji našli kako plačem nakon sastanka. Seli smo da razgovaramo i rekli mi da treba da dam otkaz. Oni nisu vrsta roditelja koji govore svom odraslom detetu da napusti posao, a ja sam se plašio da postanem milenijumski stereotip – nezaposlen i živim kod roditelja – ali moj tata je istakao da imam slobodu da tražim novi posao sa vrlo malo troškova života.
Sada živim i radim u Denveru. Po prvi put posle dugo vremena osećam da napredujem, na ličnom i profesionalnom planu.
Mislim da se dve stvari mogu desiti kada prođete kroz sito i rešeto: ili budete stvarno izrešetani i ne želite dalje da se borite, ili shvatite svoju vrednost i procvetate. Ja cvetam.
Pročitaj i: Kako mi je sređivanje tuđih domova pomoglo da sredim sebe: 28-godišnjakinja od vikend hobija napravila biznis
Izvor: Business Insider
Foto: Unsplash on Unsplash