„Svi bi trebalo da upoznaju svoje porodično stablo. Porodica je naš kovčeg s blagom ili smrtonosna zamka.” Alehandro Hodorovski.
Jedna od najopularnijih knjiga Alehandra Hodrovskog, „Metagenealogija” predstavlja „osvešćivanje” zdravstvenog stanja porodičnog stabla u okviru kog smo se rodili.
Čitanje ove knjige, kao i njenih vežbi, može vam pomoći:
- Da shvatite kakav je uticaj na vas imao život vaše prababe, pradede, babe, dede, roditelja, ujaka, tetaka, stričeva, braće, sestara…
- Da shvatite posebne veze koje su neki članovi porodičnog stabla međusobno negovali.
- Da shvatite kako je nametanje porodičnih ideja i tabua još u detinjstvu postavilo prepreke za razvoj vašeg suštinskog „ja”.
- Da razvijete viši nivo svesti i da se slobodnog duha i bez straha predate svojoj budućnosti.
Prema rečima Hodorovskog, uz “Metagenealogiju” možete osvestiti porodičnu tradiciju koju nosite na leđima i isceliti svoje stablo iz tačke sadašnjosti.
Proučavanje porodičnog stabla je za nas delo osvešćivanja koje nam omogućava da steknemo što je moguće potpuniju lucidnost u vezi s našim nasleđem: kao da malo proučavamo anatomiju našeg porodičnog nesvesnog ili kao da smo strani etnolog koji posmatra običaje primitivnog plemena.
U knjizi “Metagenealogija”, Alehandro Hodorovski predstavlja praktičan vodič zahvaljujući kojem možete da prepoznate generacijske obrasce ponašanja i uticaj koji ti obrasci imaju na vas danas.
Istraživanjem porodične istorije otkrivamo psihološko nasleđe, lečimo negativne modele koje smo nesvesno usvojili i radimo na samootkrivanju.
„Iako verujemo da nismo u velikoj meri vezani za uverenja i vrednosti naših predaka, čak i ako je vremenska udaljenost uzrokovala da su nam skoro nepoznati, moramo biti svesni da njihove ideje, njihov osećaj za moral i njihova ideologija nastavljaju da deluju na nas mnogo više nego što možemo apriori da zamislimo. Većina ideja koje smo nasledili i koje nam ometaju život potiču iz sveta naših prababa i pradeda.”
Roditelji moraju biti spremni da daju sve što nisu dobili od svojih roditelja i da prihvate da će ih dete u svemu prevazići. Međutim, neurotična majka će poricati individualno postojanje svoje ćerke i ponašaće se prema njoj kao da je ona samo produžetak nje same, kao da je pipak ili samo puki posmatrač. Pored toga, majka će čitav život provesti takmičeći se s njom i sprečavaće je da odraste. S druge strane, neurotični otac će od svog sina napraviti produžetak svog ega, „naslednika imena”, prerušiće ga u sopstvenu repliku u umanjenoj veličini i učiniće sve što je u njegovoj moći da ga kastrira, čak će ga obasipati novcem i poklonima do starosti kako bi dokazao sebi da je glava porodice i dalje on.
Alehandro Hodorovski, „Metagenealogija”
Neurotični roditelji su uvek veoma nezreli ili detinjasti, čak i pod maskom autoriteta, dostojanstva i ugleda.
Pre svakog poglavlja, uvod napisan u prvom licu sabira ključne trenutke životnog puta Alehandra Hodorovskog. Nakon svakog od ovih fragmenata autorovog života sledi teorijsko poglavlje prožeto vežbama ili referencama na tarot (osnovni model rada na svom ja) koje će nesumnjivo omogućiti čitaocu da više napreduje u razumevanju i isceljenju svog porodičnog stabla. Isto tako, upotpunjeno je još jednom serijom vežbi koje će probuditi resurse pažnje, kreativnosti i mašte, kvalitete koji nam se čine bitnim u poduhvatu ponovnog otkrivanja korena.
Svako dete je zasebno stvorenje koje mora da prođe kroz sopstveni proces pokušaja i greške, otkrivanja. Kada odrasli forsiraju detetov ritam, pritiskaju ga, ili usporavaju, to uvek podrazumeva napad na oblikovanje njegovog karaktera.
Pre nego što zahtevamo da nas drugi prizna, želi, voli ili da se brine o nama, možemo kroz intenzivni lični trud da donesemo odluku da priznamo sami sebe; to jest, da se oslobodimo predrasuda koje je naše porodično stablo o nama stvorilo i da počnemo da želimo sebe, da jednom za svagda prihvatimo da je naš dolazak na svet bio neophodan, bez obzira na to šta misle naši roditelji, i da treba duboko da poštujemo energiju koja nas održava u životu. Da se volimo, da bezrezervno prihvatimo sebe i da pokušamo da vidimo s punom lucidnošću koji je to deo nas samih koji hrani sukob. I na kraju, da prihvatimo našu odgovornost kao svesna bića i da prestanemo da činimo drugog odgovornim za našu sreću ili nesreću.
Alehandro Hodorovski, „Metagenealogija”