Vitomir Jevremović posvećen je preduzetništvu i inovacijama, a njegove ideje razvijaju se munjevitom brzinom.
Ukoliko duže pratite Original, onda ste sa onim što radi Vitomir Jevremović već verovatno upoznati. Od njega je, između brojnih ostalih sjajnih ideja, potekao i VR-All-Art, virtuelni muzej koji vam omogućava da iz svoje fotelje upoznate najznačajnija umetnička dela. Sada, otišao je još nekoliko koraka dalje, o čemu otkriva detalje za Original.
Zanimljivo je da, kada ukucamo ime Vitomira Jevremovića na Guglu, jedan od prvih rezultata jeste „arheolog i IT stručnjak”. Kako je neko ko je zainteresovan za daleku prošlost otišao u daleku budućnost i koja bi bila poveznica između arheologije i IT-a?
– Zanimljivo pitanje, mogao bih celu knjigu da napišem kao odgovor na isto. Postoje dve različite stvari koje su veza između arheologije i IT-a. Prva stvar je ta što sam se u arheologiji uvek bavio metodologijom arheoloških istraživanja, koja se bavi podacima. Podatak kao osnova donošenja zaključaka, u ovom slučaju o prošlosti, je nešto što povezuje arheologiju sa informatikom i računarstvom. Druga stvar je ono što je mene uvek zanimalo u arheologiji, ali ne bih o tome baš mnogo da pričam u ovom trenutku, a to je upotreba napredne tehnologije koje su koristile naše drevne civilizacije o kojima se još uvek ništa ne zna, kao što je tehnologija građenja piramida. Sve ono što moderna arheologija nudi kao rešenje prosto nije moguće opravdati strukturama koje možemo sami videti kada odemo na neke od tih lokacija na kojima se megaliti nalaze. Postoji itekako mnogo povezanosti između podataka, preciznosti, tehnologije i arheologije koja je mene uvek interesovala, a onda ako na sve to dodamo kulturu kao takvu, muzej kao instituciju kulture koja čuva i baštini arheološko nasleđe, koje je opet važan podatak o tome odakle dolazimo i kuda idemo, je nešto što ima značajnu ulogu i funkciju u razvoju ili korišćenju informacionih tehnologija.
Kreator si jedinstvene, globalne platforme VR-All-Art, inovativne u svom pristupu umetnosti i umetninama, koja omogućava izlaganje, kupovinu i prodaju umetničkih dela – ali u virtuelnom svetu. Iz muzeja i galerija se selimo u virtuelni prostor i dolazimo do bilo kog mesta i do bilo kog umetničkog dela na svetu. O čemu se tačno radi, ko su ljudi kojima je omogućen pristup i koji su zainteresovani za ovu platformu i zašto je VR-All-Artnaša budućnost u sadašnjosti?
– VR-All-Art je nastao kao ideja da možemo spojiti ljude u nekim novim prostorima, koji su u ovom slučaju virtuelni, sa raznih strana planete i po prvi put omogućiti umetnosti da putuje bez toga da napušta lokaciju na kojoj se nalazi. Ovo je bitno iz mnogo razloga, kao što su recimo komplikovane procedure transporta umetničkih dela i predmeta kulturnog nasleđa, tj. muzejskih artefakata, kao i izuzetno skupa logistika koja prati ceo taj proces, osiguranje, postavka, itd. Mnogo faktora u tom procesu je problematično i ono što nudi VR-All-Art kao rešenje je dolazak do mnogo šire publike. Ako zamislimo da je publika za određeno kulturno dobro geografski ograničena na one koji mogu fizički da dođu, priđu i vide, ne uzimajući u obzir internet i računare i tome da li se mogu videti neke slike na ekranu računara, već činjenicu da možemo da ih doživimo, mi govorimo o vrlo malom domašaju koji imaju lokalna kulturna nasleđa na globalnom nivou.
Ono što sa VR-All-Art-om postižemo je da po prvi put rušimo te geografske, pa čak i tehnološke, zidove i primenom virtuelne stvarnosti brišemo granice i dolazimo do toga da ljudi postaju konzumenti kulture nevezano za to gde se kultura i ljudi nalaze. To je misija i vizija VR-All-Art-a. Ono što je teško u ovom trenutku reći je kada će se ta misija i vizija materijalizovati i realizovati zato što tehnologije virtuelne stvarnosti tek dolaze u širu upotrebu, dok se istovremeno bore sa drugim sadržajem koji je uglavnom zabavnog karaktera, dok mi smatramo da je naš proizvod edukativno-zabavnog karaktera. Borimo se da edukacija postane isto primamljiva kao i zabava.
Virtuelna realnost odavno nije novina, recimo da postaje naša svakodnevica i pretpostavimo da njene granice trenutno ne vidimo. Koliko možemo uopšte biti svesni svih ovih promena i da li se onda može reći da čovek upravlja tehnologijom ili tehnologija njime? I kako onda gledaš na svoj budući poslovni put – koliko toga možeš da predvidiš i isplaniraš?
– Virtuelna realnost, iako je reklamirana kao nešto što je već tu pred nama, daleko je od toga, zato što uređaji za virtuelnu realnost još uvek nisu u širokoj upotrebi i tek sad smo na početku prodaje koncepta novim korisnicima – ne samo mi kao firma koja se bavi virtuelnom realnošću, već i firme koje proizvode same uređaje treutno plasiraju priču da vam je to potrebno u životu. Time bih se referencirao na drugi deo tog pitanja koji govori o tome da li tehnologija upravlja nama ili mi tehnologijom.
Mi upravljamo tehnologijom, to je sigurno, ali je problem u tome što ne razmišljamo kako će ta tehnologija uticati na nas. Opsesija cele civilizacije je da izmišlja nova tehnološka rešenja – nekada za probleme koji su realni, a nekada se prezentuju nova rešenja za probleme koji ne postoje kako bi se problemi kreirali. Pitanje je da li tehnološko rešenje za problem putovanja umetnosti zaista iziskuje potrebu da virtuelna realnost postoji ili je naša fikcija da virtuelna realnost treba da postoji a da taj problem nije realan.
Što se budućeg poslovnog puta tiče, ovo je veliko pitanje. Poslovni put je definisan sa dve strane. Jedna strana je odgovaranje na potrebe trenutnog tržišta, a druga strana je vizionarska u smislu odgovaranja na potrebe tržišta koje još uvek ne postoji. Poslovni put u tom smislu je prepun različitih izazova, prepreka kao i „nagaznih mina“. Pitanje je da li je ono što mi mislimo da će tržištu biti potrebno zaista potrebno, tačnije, ono što mi verujemo u dubini naše duše da će tržište konzumirati da bi mi imali svi novac od kog živimo je uvek mnogo veći rizik nego odgovarati na trenutne potrebe tržišta kada postoji potražnja u datom trenutku. Poslovni put jeste praćenje trendova trenutnog tržišta ali takođe je poslovni put i kreiranje trendova koje nosi rizike – ukoliko pogrešimo, propali smo, ukoliko pogodimo, uspeli smo.
Da li misliš da VR suštinski može zameniti doživljaj i kako bi, s tim u vezi, motivisao umetnika ili ljubitelja umetnosti da se upusti u avanturu zvanu VR-All-Art?
– Motivacija je užasno jednostavna. Ako vaš lokal u kom ste organizovali izložbu može da poseti 50 ljudi i da imate potencijalno 5 ili 10 kolekcionara koji će se uključiti u vašu priču, vi kroz VR-All-Art možete doći do 10, 100, 1000 puta veće publike u odnosu na tu koju imate danas. Motivacija je tu i motiv je jasan, postavlja se samo pitanje koliko je ko spreman da žrtvuje svog vremena i komfora da počne da istražuje nešto novo. Ne mora čak ni da veruje u to što istražuje, može i da eksperimentiše novim tehnologijama, novim platformama i da ume da bude u toku sa vremenom, u toku sa tržištem, u toku sa potražnjom, da bi opet adekvatno odgovorio na zahteve tržišta umetninama. Bitno je da ne bude pasivan, već da bude aktivan igrač u onoj oblasti koju je odabrao da radi, bio to umetnik i umetnost koju stvara, bio to galerista koji promoviše tu umetnost, bio to muzej koji dolazi do svoje publike, bio to muzej koji gubi na popularnosti i na svojoj publici i trebalo bi da proba nešto novo.
Publika se takođe menja u procesu. Invididualac kog smo poznavali kao deo publike muzeja pre 10 godina nije ista osoba danas, isto kao što neće biti ista osoba za 10 godina. Ako ne učestvujemo u procesu proučavanja naše publike, suočavanja sa našom publikom, mi, neću da kažem da gubimo trku, ali sigurno ne radimo svoj posao. S druge strane, ako hoćete da se ne bavimo poslom, nego da plandujemo i uživamo u lepom danu, ne računajući da će sutra doći kiša i da nam treba kišobran ili krov nad glavom, onda je to individualni izbor, a to uključuje i institucije i pojedince, bilo da su oni umetnici, zaposleni u tim institucijama ili u krajnoj liniji komercijalni učesnici na tržištima kulture i umetnosti.
Ne zaboravimo da ovaj svet i dalje funkcioniše u kapitalističkom sistemu, što znači da svaka individua, institucija ili kompanija zarađuje novac od kojih se dalje finansira. Tako da ako ne učestvujemo u trci, odnosno animaciji publike, mi ne postojimo, mi sedimo na livadi i grickamo travku. To je potpuno legitimna strategija, samo treba da budemo svesni koje su posledice toga i svako može da izabere da sedi u svom studiju i da slika umetnost koju niko nikad neće ni videti, ni kupiti, ni konzumirati. Isto se može reći i za muzej koji rearanžira svoju zbirku do prekosutra i ne bavi se svojom publikom.
Jedan od ključnih pojmova za tvoj projekat je NFT. Kako bi laiku objasnio o čemu se tu tačno radi, zašto je NFT stvar prestiža u digitalnom svetu i zbog čega može biti interesantan prosečnom čoveku, kojem su svakodnevno dostupni ovakvi sadržaji i to bez ikakvih ulaganja?
– NFT je digitalni sertifikat vezan za određeni digitalni objekat. Digitalni sertifikat korišćenjem blokčejn tehnologije može na taj virtuelni način prelaziti iz ruke u ruku. Samim tim, postoji način da se trguje digitalnim sertifikatima i razmenjuju istim. Digitalnom sertifikacijom, tj stavljanjem digitalnog koda na određeni digitalni sadržaj, otvara se jedna nova era vlasništva nad digitalnom svojinom, tj. digitalna svojina postaje značajan aspekt ljudskog delovanja u virtuelno-digitalnoj sferi. Ako povežemo realan život sa našim prisustvom u digitalnoj sferi, realnom životu damo digitalni kod kojim onda možemo da trgujemo u digitalnom svetu brže lakše i jednostavije, postaje jasno zašto je NFT toliko zagolicao maštu raznih krugova vertikala tržišta.
Digitalni sadržaji korišćenjem NFT tehnologije ne moraju biti slobodno dostupni, oni se mogu nalaziti iza tzv. kriptovanih zaštićenih sadržaja kojim može da pristupi samo vlasnik NFT-a. Još uvek se tom tehnologijom eksperimentiše, ali vrlo brzo ćemo i mi na našim platformama pustiti mogućnost kreiranja i pristupa sadržajima koji nisu dostupni nikome do vlasniku samog digitalnog koda, tako da je ovo sve još uvek nova tehnologija sa kojom veći deo populacije i dalje ne zna tačno kako, šta i zašto bi radio. Međutim, scenariji upotrebe u praksi se i dalje kreiraju.
Dok mi radimo ovaj intervju, siguran sam da postoji mogućnost da su upravo sada smišljeni novi modeli korišćenja NFT-ova o kojima niko nije ni sanjao, tako da je prerano govoriti o tome da li je tehnološko rešenje koje zovemo NFT-om (eng. non-fungible token), tj. digitalnim tokenom iliti digitalnim sertifikatom zaista promenilo civilizaciju. Mi smo sa NFT-om izmislili točak, a veliko je pitanje šta će sa tim točkom biti u budućnosti.
Kako je tekao tvoj profesionalni razvoj? Poznato nam je da si bio student ETF-a, potom arheologije, te da si se opredelio za IT sferu poslovanja. Koliko su se tvoja interesovanja poklapala sa okolnostima, koliko je bilo podrške i razumevanja na tvom poslovnom putu, s obzirom na to da se mahom baviš ,,neopipljivim” stvarima?
– Bavio sam se IT-em mnogo pre nego što sam upisao fakultet. U momentu upisivanja fakulteta sam već aktivno zarađivao od bavljenja IT-em. Počeo sam sa kompjuterima još sa svojih 10-11 godina. U vreme kada sam upisivao fakultet, ETF nije odgovorio na moje potrebe i moja interesovanja – računari i programiranje, kao ni drugi fakulteti koji su u tom trenutku imali deo svog programa namenjen informatici i računarstvu, te sam odlučio da nastavim samostalno da se bavim programiranjem a da fakultet upišem iz hobija, više da bih stekao neko opšte obrazovanje koje mi je nedostajalo u tom trenutku od te silne opsesije računarima i ekranima.
Mogu da kažem da je moj poslovni put preduzetnički. Srbija, koja je u vreme kada sam ja počinjao svoju poslovnu karijeru prolazila kroz seriju ratova, bombardovanja, sankcija i sličnih stvari, nije bila dobro mesto za jednog mladog preduzetnika, posebno onog koji se bavio računarima koji su u to vreme u Americi doživeli svoju najveću ekspanziju.
Uprkos takvoj situaciji, ja sam odlučio, iz ove perspektive možda nerazumno, da ostanem ovde i da se odavde bavim svim svojim poslovima. Ako pričamo o razumevanju i podršci, morali bismo da dotaknemo mnogo različitih segmenata, od publike preko investitora, poslovne klime u Srbiji, naše pozicije u svetu i percepcije sveta prema nama ili ljudima koji dolaze odavde.
Mogao bih i da kažem da sam kroz život mnogo više bio neshvaćen i neizveden na pravi put ili bez nekoga ko bi mi zaista pomogao da svoje talente, ambicije i energiju usmerim na pravu stranu, tako da ne mogu da kažem da je bilo lako. I dalje nije lako, ali tu smo da bismo se igrali i borili u ovom teatru, predstavi u kojoj smo, a ne da bi nam život bio med i mleko.
Trgovina kriptovalutama je prilično uzela maha. Mnogo mladih se trenutno interesuje za ovaj način zarade, mnogi su uveliko zagazili u taj svet, a koje je tvoje objašnjenje ove ekspanzije? Da li je to znak da ćemo u nekoj bližoj budućnosti, hteli ili ne, morati da se prilagodimo novoj ekonomiji i nekom novom poretku?
– Novi poredak, kažete? Šta je novi poredak? Šta je nova ekonomija? I dalje je sve bazirano na istim ljudskim vrednostima, ili da kažemo nevrednostima. Tehnologija nas ubrzava, čini nam nedostupne stvari dostupnima, otvara neke puteve koji ne moraju nužno biti dobri ili loši. Mi i dalje ne znamo da li je ceo tehnološki razvoj za ovu civilizaciju dobar ili loš. Stari Grci su imali u svojoj strategiji obrazovanja zabranu korišćenja tehnologije i tehnološki razvoj su direktno okarakterisali kao rđav. Ako mene pitate, iz ove perspektive da li je tehnologija dobra ili loša, ne mogu vam direktno odgovoriti na to pitanje.
Mislim da je ona izuzetno opasna i da sa njom treba raditi vrlo pažljivo, što naravno ova civilizacija ne radi, te se stoga nalazimo u ovoj poziciji u kojoj se nalazimo, a to je da se postavlja uopšte pitanje da li mi kreiramo tehnologiju ili tehnologija kreira i oblikuje nas. Ne mislim da smo pametni kao društvo i civilizacija. Ne mislim da se držimo odabranih kvalitetnih dobrih vrednosti. Mislim da je ljudski duh ono što ne možemo zlostaviti i da je, iako bismo mi voleli da mislimo drugačije, tj. da pohlepa i negativne ljudske vrednosti mogu biti preskočene u našem razvoju društva, ipak nas istorija stalno opominje da to nije tako.
Gde ćemo završiti? Da li će nam tehnologija pomoći da budemo bolji ljudi i da li će naše vrednosti amplifikovati prave vrednosti na pravi način – trenutno mi ne deluje tako. Deluje mi da je to možda čak i ta čuvena borba između dobra i zla. Možda je borba između dobra i zla u stvari borba u svakome od nas i da je zbog toga toliko teško živeti, zato što se borba ne nalazi spolja. Protivinik protiv koga se borimo nije tehnologija, ili vidljivi neprijatelj, već je ta borba u nama samima, iako znamo da ne treba da sedimo za Instagramom, ili Fejsbukom, ili televizorom po ceo dan, i da piljimo u ekran i da skrolujemo i da lajkujemo i da šerujemo sadržaje, mi to ipak radimo.
Svako od nas može da odabre da provede vreme u prirodi sa svojom porodicom, da se smeje i da se šeta pored reke i da uživa u lepom danu, ali ako kažemo da smo odabrali da moramo da radimo da servisiramo svoje postojanje sedenjem za ekranima, mi ćemo možda vikendom odabrati da ne šetamo pored reke, da ipak sedimo dva sata za ekranom, da ipak gledamo televizor, da ne pričam o tome da budemo žrtva sadržaja za koje znamo da nisu dobri. Da ponovim i naglasim, borba između dobra i zla je u nama i osećamo šta je zlo a šta je dobro, ali je taj fenomen da se svako od nas bori sa dobrim i zlim unutar sebe, kada pogledate celu civilizaciju zapravo jedna zajednička borba protiv dobra i zla u nama samima. Možda je zato i toliko teško pobediti zlo, zato što ga ne pobeđujemo globalno, nego ga pobeđujemo individualno.
Neki od tvojih ranijih projekata su posvećeni Nikoli Tesli (prva VR muzejska postavka kod nas i aplikacija za mobilne telefone kao verzija virtuelnog muzeja) i Baš-Čeliku (prvi srpski animirani film rađen game enginetehnologijom), koji su, svako na svoj način, heroji prošlosti. Ko su, po tvom mišljenju, heroji današnjice i da li postoji još neka ličnost ili junak, koji su ti inspirativni za neki budući projekat?
– Smatram da Tesla, prvo i osnovno, nije heroj prošlosti, Tesla je heroj budućnosti. Tesla je neko ko je postavljao ista pitanja koja mi postavljamo danas stotinama godina pre nas. Pored Tesle možemo gledati i razne važne i obrazovane ljude iz prošlosti kao naše heroje današnjice i budućnosti.
Mislim da je to veliki civilizacijski problem ako očekujemo da izvučemo ličnost iz današnjice i da ga nazovemo herojem budućnosti. Zašto ne bismo izvukli heroja prošlosti i vodili se njihovim idejama u nekoj budućnosti jer smo videli greške prošlosti koje ne želimo ponoviti u budućnosti, a neki heroji prošlosti su nam o tome govorili? Ne postoje heroji budućnosti dok mi ne budemo znali sami sa sobom gde smo pošli i zašto.
Intervju: L. Pap
Foto: Dalibor Danilović