Ukoliko bismo se prepustili predrasudama, kojima smo skloni, kada čujemo da je neko u roku završio paralelno dva fakulteta, i to matematiku s prosekom 10 i informatiku s prosekom 9,96, da je doktorirao sa 29 godina i da je autor 24 naučna rada objavljena u prestižnim međunarodnim časopisima, verovatno bismo pomislili da osim nauke nema druga interesovanja, a posebno angažovanja. Međutim, kao što to obično biva sa predrasudama, i u slučaju doktora Miloša Stojakovića bismo veoma pogrešili.
Od 2016. godine dr Miloš Stojaković je redovni profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu, na kom je završio osnovne i master studije, zaposlen je na Katedri za teorijske osnove informatike Departmana za matematiku i informatiku. Njegove oblasti naučnog interesovanja su: teorijska informatika, diskretna matematika i algoritamska geometrija.
Međutim, spisak neformalnih interesovanja dr Stojakovića je daleko duži – od 2011. godine svira perkusije i nastupa sa Novosadskom školom sambe “Sambansa”, bavi se sportovima – skvoš sada trenira rekreativno dok ga je profesionalno igrao od 2007. do 2011. godine, igra basket, badminton, odbojku, fudbal, skija, trči, uživa i u mauntin bajkingu, a posebno je interesantan sport u kom je sa svojim timom “Air Đewrek” aktuelni prvak Srbije – ultimate frizbi. Voli da putuje i obišao je preko 50 zemalja sveta, amaterski se bavi fotografijom, kuva… O svemu ovome pričali smo s ovim veoma neobičnim naučnikom.
Doktorirali ste sa 29 godina na univerzitetu ETH u Cirihu. Da li je za vas postojala mogućnost da ostanete i da tamo dalje gradite svoju karijeru?
– Da, bilo je ponuda i sa ETH i sa par drugih univerziteta, no sve su to bili ugovori na određeno vreme, u svetu uobičajeni nakon tek završenog doktorata. S druge strane, imao sam opciju da se kao docent vratim tamo gde sam završio osnovne i magistarske studije, na Prirodno-matematički fakultet u Novom Sadu. Odlučio sam se za ovo poslednje, a i dalje sam na istom mestu, s tim da sam međuvremenu napredovao kroz hijerarhiju do mesta redovnog profesora. I danas smatram da je to bio pravi izbor, život i rad u Novom Sadu mi prijaju.
Između toga da nakon završenog doktorata ostanem u Cirihu i povratka na PMF u Novi Sad, odabrao sam ovo drugo, i dalje to smatram pravim izborom
Prestižnu nagradu ,,Dr Zoran Đinđić”, koja se jednom godišnje dodeljuje najboljem naučniku do 35 godina starosti, dobili ste pre 10 godina. Šta je mladom naučniku kakav ste bili tada značilo takvo priznanje i da li je na neki način uticalo na vaš dalji put?
– Kada sam se vratio u Srbiju 2005. godine, situacija u nauci, a i u zemlji uopšte, nije bila sjajna, mada je svakako bila mnogo bolja nego četiri godine ranije, kada sam otišao na doktorat u Švajcarsku. Stoga je ta nagrada došla u pravom trenutku, da me uveri da sam ipak na dobrom putu, da i akademski ambijent u Srbiji može da mi ponudi nešto značajno i konkretno. Takođe, uz nagradu sam dobio i novčanu podršku za naučni rad, pa sam bar te jedne godine imao uslove koji ne zaostaju za vodećim svetskim naučnim institucijama.
Nakon odbrane teze, vratili ste se u Srbiju i predajete na PMF u Novom Sadu, ali radili ste i kao gostujući predavač na brojnim univerzitetima u svetu. Možete li da uporedite obrazovne sisteme ovde i u inostranstvu? Gde smo u poređenju sa ostatkom sveta, ko je najnapredniji, a ko kaska?
– Po uslovima za naučni rad naši univerziteti ne mogu da se mere sa najboljim svetskim univerzitetima, verujem da je to svima jasno. No, treba imati u vidu da je dobijanje profesorskog mesta na jednom od takvih univerziteta skoro nemoguća misija – pored nadčovečanskog napora i velikog stresa kroz dug vremenski period, čak i ako je kandidat odličan, ishod je i dalje neizvestan, faktora ima mnogo i na neke jednostavno ne može da se utiče. S druge strane, kada pogledamo univerzitete na zapadu, koji su nešto slabiji, tamo nije tako teško dobiti stalan posao, ali njihov naučni ambijent ne razlikuje se previše od onog na dobrim univerzitetima u Srbiji. A tu je, naravno, i privatan život – radije bih živeo u Novom Sadu nego u nekom uspavanom kišnom gradiću u Nemačkoj.
Postoji li raskorak između brzine kojom se razvija informatika u praksi i brzine kojom naš obrazovni sistem može to da isprati? Kako vi kao profesor premošćavate taj jaz?
– Informatika je živa nauka koja se brzo razvija, ali mi to pratimo i trudimo se da budemo u korak sa trendovima, najpre znanjem, a onda i programom koji nudimo studentima na studijama informatike. Kada uporedim osnovne studije kod nas i na ETH u Cirihu, gde sam takođe držao nastavu, ne vidim preveliku razliku ni u gradivu ni u odnosu prema studentima. Što se master programa tiče, a posebno doktorskih studija, jaz se povećava jer bogat i kvalitetan naučni ambijent više dolazi do izražaja, a za to su neophodni resursi, u čemu naši univerziteti teško mogu da se mere s vodećim svetskim institucijama.
Kada uporedim osnovne studije kod nas i na ETH u Cirihu, ne vidim preveliku razliku ni u gradivu ni u odnosu prema studentima, ali se jaz povećava kada je reč o master programima, a posebno doktorskim studijama, jer bogat i kvalitetan naučni ambijent više dolazi do izražaja, a za to su neophodni resursi, u čemu naši univerziteti ne mogu da se mere s vodećim svetskim institucijama
Na katedri ste za teorijske osnove informatike na jednom od, iz očiglednih razloga, najpopularnijih fakulteta, odnosno departmana kod nas. Koliko je poslednjih godina povećano interesovanje za programiranje?
– Opšte je poznato da je IT sektor u Srbiji u velikom zamahu i ekspanziji poslednjih godina, i da za školovane informatičare posla ima u izobilju. To utiče i na popularnost studija informatike, što nam omogućava da izaberemo posvećene studente sa solidnim predznanjem, kao i da povećamo procenat upisanih studenata koji fakultet i završe.
Oni koji diplomiraju imaju gotovo zagarantovano radno mesto. Da li je vaš utisak da je to glavna motivacija mladih da studiraju informatiku? Budući da predajete od 2006. godine, možete li da uporedite na koji način su se menjali studenti po generacijama?
– Dobro plaćen posao sa mogućnošću napredovanja, koji se uz to i lako dobija zvuči veoma primamljivo, te ne treba da čudi što u poslednje vreme toliko ljudi raznih životnih dobi želi da stekne informatičko obrazovanje. Pritom nisu svi jednako strpljivi i ambiciozni, pa na jednom kraju palete imamo pohađanje fakulteta, uključujući tu i master studije, dok drugi ekstrem predstavlja neki od mnoštva „instant“ kurseva koji, ako je verovati reklamama, magično pretvaraju svakog polaznika u sposobnog programera za samo nekoliko nedelja. Mislim da je svima jasno da se dobar programer ne postaje preko noći i da se samim tim pohađanjem površnih kurseva ne može stići baš daleko.
Koja je tajna akademskog uspeha? Koliki procenat je rad, a koliki talenat i ima li tu još nekog uticaja?
– Mnogo puta ispričana priča nam kaže da je uspeh jedan odsto talenat i 99 odsto naporan rad. Iako je ovaj zaključak često u skladu s istinom, po mom mišljenju je previše uprošćen i pomalo promašuje poentu. Talenta svako ima onoliko koliko ga ima, i to je konstanta u jednačini uspeha, dok na rad i posvećenost može da se utiče, pa je naposletku uspeh proporcionalan količini uloženog truda. Ali ima tu još jedan parametar koji po mom mišljenju nije ništa manje važan, a često se previđa, nazovimo ga – planiranje. Naime, do svakog cilja vodi više puteva, tako da pre nego što konstatujemo nivo talenta, spustimo glavu i krenemo s posvećenim pravolinijskim probijanjem prvougledanom rutom, isplati se najpre razmotriti sve opcije i pronaći onu za koju su parametri iz gornje jednačine najpovoljniji – za koju se ima više talenta i/ili se zahteva manje truda. To je lepo sažeto u meni dražoj krilatici „radi pametno, a ne naporno“, ili ako hoćemo da budemo precizniji „radi za početak pametno, a tek onda po potrebi i naporno“.
Kako biste radoznalom detetu objasnili čime se tačno bavite i šta je predmet vaših istraživanja?
– Otprilike ovako: Znaš onu igru koju često igraš sa starijim bratom i uvek te pobedi? E pa, moje kolege i ja možemo da ti pokažemo kako treba da igraš tako da pobediš uvek, čak i kada igraš protiv najpametnijeg čoveka na svetu!
Mladi ste, a već imate zavidnu karijeru. U kom pravcu vidite svoj dalji napredak?
– Po godinama i naučnom zvanju više dr ne svrstavam u mlade naučnike, već više u neku srednju kategoriju. U skladu sa tim osećam da mogu da dam veći doprinos svom okruženju, pa poslednjih godina više radim sa mladim naučnicima, a deo vremena posvećujem i organizaciji naučnih skupova u zemlji i inostranstvu. Nedavno je poznata nemačka izdavačka kuća ,,Špringer” izdala i monografiju čiji sam jedan od autora, koja se prodaje širom sveta.
Radoznalom detetu bih ono čime se bavim objasnio rečima – moje kolege i ja možemo da ti pokažemo kako treba da igraš svoje omiljene igre tako da pobediš uvek, čak i kada igraš protiv najpametnijeg čoveka na svetu
Obišli ste veliki deo planete. Koja mesta su na vas ostavila najveći utisak i zbog čega?
– Za početak Indija, nigde nisam video toliko zanimljivih i egzotičnih stvari kao tamo. Mada, za putovanje kroz Indiju treba imati stomak – i u prenesenom značenju, ali i bukvalno. Što se prirodnih lepota tiče, ove godine sam proveo nekoliko dana na vodopadima Igvazu, na granici Brazila i Argentine, i bio sam potpuno očaran lepotom i grandioznošću, pre svega samih vodopada, ali i celog prirodnog ambijenta koji ih okružuje.
Šta vam je od onog što još niste obišli visoko na listi prioriteta?
– Afrika, kontinent koji sam tek načeo, a koji krije mnogo zanimljivih destinacija i skrivenih dragulja. Od jednog kolege iz Južnoafričke Republike, koji je proputovao sve zemlje Afrike, čuo sam da se taj kontinent može podeliti na četiri karakteristična regiona: mediteransko-saharsku Afriku, centralnu Afriku, južnu Afriku i Etiopiju. Od tada posebno želim da posetim Etiopiju!
Imate neobičan hobi – bavite se ultimate frizbijem. Malo ljudi zna da to postoji kao sport, a posebno da postoji i takmičenje u tome. Kako je to počelo i koliko je razvijeno kod nas? Učestvujete li na međunarodnim takmičenjima?
– Bavim se mnoštvom sportova, a ultimate frizbi mi je jedan od najdražih. U pitanju je sport koji se igra na travnatom terenu sa frizbijem, dosta se trči, zabavan je, a kontakt među igračima je minimalan, pa su samim tim povrede retke, što ga čini dostupnim i sve popularnijim širom sveta. Prvi put sam probao da igram ultimate frizbi dok sam živeo u Švajcarskoj, a pošto mi se svideo, pokrenuo sam klub kad sam se preselio u Novi Sad, i tako je ovaj sport i na našim terenima već više od 13 godina. U Srbiji danas postoji nekoliko klubova, s vremena na vreme organizujemo turnire, a učestvujemo i na međunarodnim takmičenjima u regionu.
Tekst: Anja Stanišić
Foto: Robert Getel