Tražeći sebe uglavnom nalazimo druge koji bi želeli da budemo kao oni. A ni sami ne znaju ko su, gde bi se pozicionirali i čemu teže. Pa tako zalutali, lutamo jedni bez drugih, u lavirintu svojih stremljenja. Koji nema izlaz, jer da bi izašli moramo znati gde želimo da budemo.
Ponekad, ustvari skoro pa uvek, preispitujemo sebe, svoje postupke, postupke ljudi koji nas okružuju. I od svih odgovora, najteži je onaj da li je to što radimo ispravno ili drugi rade ispravnije. Vaspitanjem nam, ako smo imali sreće da imamo posvećene roditelje, usade moralne norme i vrednosti. Nauče nas obavezama, ali nedovoljno upute na prava koja imamo.
Da bi pronašli sebe, moramo znati kakvi želimo da budemo.
Nemamo čime da odmerimo svoj trud, jer se ne trudimo dovoljno, ili se trudimo iznad svojih potencijala, a smatramo da to nije dovoljno jer neko drugi može više. I tada taj neko drugi postaje osoba koja želimo da budemo. Zaboravljajući da nemamo te predispozicije, da ne živimo život te osobe, nemamo iste rituale i navike. Zanemarujemo da mi nismo neko drugi, podjednako koliko i neko drugi nije mi.
Gubeći svoju autentičnost, gubimo sebe, nepovratno.
Nehajno se odričemo svoje dragocenosti, kako bi dosegli nešto što samo prividno izgleda dragoceno. Verujemo da su tuđe oči sjajnije, jer svoje ne vidimo. Mislimo da drugi bolje govore, jer sebe ne slušamo. Dozvoljavamo sebi da ličimo na druge, a drugi ne liče na nas, ni najmanje. Gubeći svoju autentičnost, gubimo sebe, nepovratno.
Isti ne bi bili ništa više od tela koja obitavaju. Različiti smo dragoceni ovom svetu, ako negujemo svoju različitost.
Prethodni članak: https://www.originalmagazin.com/blog-kutak/sta-ako-ti-kreiras-svoj-zivot/