Oduvijek sam voljela duge razgovore sa dragim ljudima, naročito one koji podrazumijevaju razmjenu iskustava, misljenja, ideja. Kada se nadjem pred nekim ko živi život punim plućima, pred nekim ko od poraza pravi pobjede, ko od razočaranja pravi važne životne lekcije, od oblaka sunce i vedrinu, zapljusne me talas pozitivne energije. To su ljudi koji znaju da cijene sebe i svoj život, svjesni da je život dar i da od nas samih zavisi kako ćemo ga proživjeti. Sa druge strane ne mogu, a da ne primijetim da postoje i oni koji svojim postupcima, svojim ponašanjima žive život prepun problema i nezadovoljstava, radeći stvari koje ih ne čine srećnima, koje ne doprinose njihovom razvoju.
Mnogi ljudi žive život prema utvrdjenoj rutini, bez pokušaja da slijede svoje potrebe i želje. Život po poznatim pravilima bez težnje za promjenama čini da se čovjek osjeća mrzovoljno, neispunjeno, ozlojadjeno, manje vrijedno od drugih ljudi. Slijedeći dobro poznate puteve možemo se osjećati sigurnije, ali time sebe uskraćujemo da napredujemo, da rastemo i razvijamo se kao ličnosti. Gledajući ljude koji žive ,,ušuškani” u svoju zonu komfora bez pokušaja da nešto promijene, nameće se pitanje zašto je to tako? Žašto ljudi rade poslove na kojima nisu zadovoljni, koji im ne pružaju mogućnost napredovanja, zašto biraju da ostanu zaglavljenu u lošim odnosima (bračnim, prijateljskim…), kao da to nije njihov život već tudji. Jedan od razloga za ovakav način života je strah – strah da se krene putem promjena, strah da rizikujemo da mijenjamo sve ono čime nismo zadovoljni, strah da ćemo biti poraženi. Kada nas konstantno prati osjećaj nezadovoljstva, tenzije, sumnje u sve i svakoga, kada imamo lošu komunikaciju sa drugima, sve su to znaci da bi trebalo da učinimo nešto za sebe i tako svoj život podignemo na jedan viši stepen kvaliteta.
Kao najbitnije da osvijestimo šta je to što ne valja u našem životu, šta treba promijeniti. Zatim treba da znamo da li je ta promjena moguća. Ako težimo ka promjenama, a samim tim jednom zdravom razvoju svoje ličnosti, mi treba da preuzmemo odgovornost za sve ono što radimo. Kada krenemo da mijenjamo sve ono što naš život čini manje kvalitetnim odnosno, da laganim i sigurnim koracima izlazimo iz svoje zone komfora, trebamo biti spremni da se suočimo sa svojim strahovima ali i mogućim gubicima. Ako smo pokušali, a nismo uspjeli, ne trebamo očajavati,n a pogotovo ne odustajati. Ono što možemo učiniti je preispitati svoje postupke, razmisliti o načinu na koji možemo doći do promjene. Na tom putu promjena važno je da shvatimo da i ako pogriješimo, treba da nastavimo dalje, sa istim ciljem i željom da mijenjamo svoju stvarnost i gradimo neku bolju i svjetliju budućnost. Svaki put kada smo uporni i istrajni na tom razvojnom putu, mi bivamo zadovoljni i srećni, to nas dodatno motiviše da gradimo jednu zreliju, sigurniju ličnost. Ako uzmemo u obzir da smo svi mi različiti, da ne postoje dvije iste jedinke da su jedni spremni na promjene, da na tom putu promjene prihvate strepnju, nervozu, strah i sve ih to učini jačim, onda trebamo računati i da postoje ljudi koji ne mogu i ne umiju da se nose sa promjenama, nemaju kapacitete, ali ni želju da bilo šta mijenjaju. To su oni ljudi koji se u svojoj zoni komfora osjećaju sigurno i nemaju potrebu da bilo šta mijenjaju. Svaki pokušaj da stvari učine drigačijima za njih je besmislen i ne prihvatljiv.
Svaki čovjek treba da prati svoj unutrašnji glas, da zna šta želi, a šta ne, kojim putem treba da ide, i kakve izbore treba da bira. Vjerujte u sebe budite hrabri da ustanete i onda kada ste pali,jer samo tako oblikujete svoju ličnost i širite vidike. Na taj način shvatićete da je sreća u nama samima, i da magija nastaje onda kada postanemo keatori vlastite sreće.
