Kada je imala samo tri godine zaljubila se u boje i počela da slika, slika i danas. Zajedno sa tatom, poznatim slikarom i piscem Momom Kaporom naučila je da slika sa radošću i vrlo rano shvatila da je slikarstvo ono čime želi da se bavi. Postala je jedna od najpoznatijih slikarki u Rimu, njena dela su zastupljenja u najprestižnijim galerijama na svetu, izlagala je ove godine u Bolonji, Milanu, Melburnu, Londonu, Hong Kongu, Sijatlu i Njujorku. Kako je odrastala, zbog čega je odabrala da studira u Rimu u kojem i sada živi sa suprugom i sinom, gde sve izlaže i kada dolazi u Beograd ispričaće nam Ana u ovom divnom sunčanom oktobru.
Kako je došlo do zaljubljivanja u slikarstvo?
Od malena sam volela da crtam a vrlo rano sam sa olovki i flomastera prešla i na tempere, koje su “imitirale” uljane boje koje je koristio tata u to vreme. Za mene je slikarstvo počelo kao igra, kao način da provodim vreme u tatinom ateljeu. Sva deca lepo crtaju, ali vremenom odustanu i pronađu druge interese. Ja nikada nisam prekinula jer sam vrlo rano shvatila da je upravo to ono čime želim da se bavim celog života.
Da li se dešavalo da kao mala devojčica crtate preko tatinih slika, da ih ulepšate kako vi mislite da treba i kako je tata u tim situacijama reagovao ako ih je bilo?
Ne, nikada to nisam radila. Znala sam da je to tatin posao i da je to nešto što ne treba da diram. Isto tako smo moja sestra Jelena i ja znale da kada on piše u kući mora da bude tišina. Dok smo slikali, slušali smo muziku, pričali, smejali se i zato sam, verovatno, slikarstvo povezala sa radošću i igrom.
Kakav je vaš doživljaj stvaranja jedne slike bio kada ste imali sedam, osam godina a kakav je danas?
Uvek kada se nađem pred belim platnom imam osećaj da počinjem prvu sliku u životu. U tom trenutku sve je moguće i sve zavisi samo od mene. Slikarstvo daje osećaj velike slobode i uvek dok radim svesna sam velike privilegije koju imam što se bavim tako zanimljivim poslom.
Da li je tata bio najozbiljniji kolekcionar vasih umetničkih dela?
Tata je od malena čuvao sve moje crteže, kao da je već tada znao da ću postati slikar. To je jako zanimljivo jer sada zaista imam crteže koje sam pravila sa tri, sedam, dvanaest godina… Ponekad ih gledam i pronalazim u njima elemente mog sadašnjeg likovnog sveta, koji se fromirao, svakako, i u tom uzrastu.
Kada se jedan tata trudi da sačuva svaki crtež svog deteta i kada u tome zaista uspe posle svih ratova i promena to je zaista fascinantno, da li izlažete nekada i svoje prve radove na izložbama?
Ne izlažem ih, oni su deo mog odrasatanja i traženja mog likovnog puta i kao takvi su važni pre svega meni.
Ko je sređivao nered posle slikanja, mama ili vi i tata?
Priprema za slikanje kao i sređivanje posle slikanja su takođe deo “posla” i zato smo to uvek radili tata i ja. To nas je mentalno uvodilo u umetnost i blago izvodilo iz nje. Danas volim da sama pripremam drvo na kojem slikam ili da natežem platno. Sve je to deo nase profesije i pomaže mi da polako uđem u sliku.
Da li ste slikali i za vreme letovanja u Dubrovniku i kako ste najradije provodili vreme u kojem ste mogli svi porodično da uživate jedni sa drugima?
Da, leti smo slikali na moru, na Pelješcu, na terasi ispred kuce i to nam je dozvoljavalo da radimo i mnogo veće formate. Ja i danas slikam svakog leta i kada provedem dva meseca na moru i planini uvek se vratim sa slikama. Drugi ljudi zele da odu na odmor da bi zaboravili posao a ja jedva čekam da odem da mogu da slikam na otvorenom. Svetlo na otvorenom je sasvim drugačije od čak i najbolje osunčanog ateljea i zbog toga su te slike uvek drugačije od onih koje pravim u Rimu.
Kada ste shvatili da je slikarstvo postalo upravo ono čime želite da se bavite?
Vrlo rano. Sećam se da sam još u osnovnoj školi kad bi me pitali sta hoću da budem kad porastem odgovarala da hoću da budem slikar. Velika je sreća kada tako rano shvatite šta najviše volite da radite jer onda imate puno vremena da eksperimentišete, da tažite svoj izraz i vežbate tehniku. U tom smislu sam sigurno imala prednost u odnosu na one koji su prvi out uzeli četkicu u ruke mnogo kasnije.
Imali ste sve u Beogradu, podršku mame, sestre, poznatog tate koji je tada veći mao veliko ime u slikarstvu, podršku tatinih prijatelja , naizgled divan podijum za izgradnju karijere u tadašnjoj Jugoslaviji, ali ste doneli odluku da se preselite u Rim i da nastavite studije u Italiji, gde vas niko neće prepoznavati kao ćerku Mome Kapora i gde morate da se dokazujete i navikavate na ozbiljne promene. Veliki izazov, zbog čega baš takav izbor?
Nisam otišla sa idejom da ostanem jer kada odete sa osamnaest godina kao ja, onda nemate tu vrstu razmišljanja. Jednostavno sam otišla na studije u Rim jer je taj grad, to i dalje mislim, idealno mesto za studije slikarstva. Ali, kada sam zavrsila Akademiju nekako mi je bilo prirodno da počnem da tražim svoj put u Italiji jer sam vec poznavala ambijent. Uz to, na samom početku sam upoznala slikara Vladimira Pajevića, koji je kasnije postao moj suprug i sa kojim delim život već 37 godina. Ne znam da li bi mi bilo lakše ili teže da sam ostala u Beogradu ali je sigurno da je na ovaj način sve što sam uradila zavisilo samo od mene što mi je vrlo važno jer smo i sestra i ja vaspitane na tom principu.
Kada se osvrnete za sobom i pogledate period studiranja da li je moglo da se predvidi da ćete postati jedna od najpoznatijih slikarki u Italiji i da ćete zajedno sa suprugom dostići takav uspeh da možete da obezbedite sebi sigurnost u smislu da zaista živite od svog umetničkog rada?
Svojim najvećim uspehom smatram upravo činjenicu da živim od svog slikarstva. To nije lako čak ni u sređenoj zemlji kakva je Italija i zato sam zahvalna sto mi je to pošlo za rukom. Osim u Italji, radim sa nekoliko galerija u Nemačkoj i u Engleskoj. Srećna sam što imam mogućnost da izlažem zaista po celom svetu. Samo ove godine sam izlagala u Bolonji, Milanu, Melburnu, Londonu, Hong Kongu, Sijatlu i Njujorku.
Kako ste usklađivali porodične obaveze, i angažovanje oko deteta sa izgradnjom karijere?
Luka je oduvek bio dobro dete koje ume da se zabavlja i samo. Nije bio od onih koje morate stalno da držite u rukama ili da jurite za njim po ceo dan. Naravno, dok je bio mali, on je diktirao dnevni raspored ali sa dobrom organizacijom je sve moguće. Nisam imala pomoć dadilja, nekako smo sve rešavali “u letu”, prilagođavajući naše obaveze Lukinom ritmu. Uvek je putovao je sa nama na sve izložbe pa je tako obišao još kao sasvim mali mnoga zanimljiva mesta.
Da li ste imali pomoć majke u Lukinom odgajanju, jer brojne izložbe, putovanja zahtevaju i vaše odsusutvo od kuće?
Moja mama, koja je po profesiji psiholog, je u vreme kada se Luka rodio još uvek radila tako da nije mogla da provodi neograničeno vremena sa nama, ali je svakako njeno prisustvo bilo presudno prvih mesec dana. Kasnije smo se Vlada i ja organizovali i uskakali jedno drugom u pomoć. Sa nostalgijom se sećam tog vremena i čini mi se neverovatno da Luka ima 23 godine i da uskoro završava fakultet.
Vaš otac je javno izjavljivao da sebe krivi za razvod braka, i da život sa njim kao umetnikom nije bio lak, ističući da je vaša majka Ana divna žena i prava dama. Koliko je podrška i razumevanje vaše mame koje ste dobijali i vi i sestra i otac doprinelo da svi troje postignete uspehe na kojima bi vam mnogi umetnici mogli ozbiljno zavideti?
Mi smo kao porodica uvek funkcionisali kao neka vrsta ekipe gde je tata bio kapiten ali gde smo svi, na neki nacin, učestvovali u njegovom putu putu ka uspehu. Naravno, mamina uloga je bila veća od Jelenine i moje ali smo i nas dve radile sve što smo mogle. Za skoro tri decenije koje su mama i tata proveli zajedno, nastale su neke od meni najdražih knjiga. Drago mi je što smo i nas tri bile deo svega toga. Kasnije, kada sam ja počela da živim sama i da gradim svoj put znala sam da je moja porodica uvek uz mene kao i da postoji mesto gde mogu da se vratim, ako budem želela.
Volela bih da vas vidim u Beogradu, da li planirate da dođete? Jelena i Vi ste zapoceli saradnju sa izdavackom kucom “Laguna”, da li mozete nesto o tome da nam kazete?
Rado dolazim u Beograd i trudim se da izlažem kada god mogu u Srbiji. Nedavno sam pozvana na jednu kolektivnu izložbu posvećenu Mileni Pavlovic Barili koja će u novembru biti održana u njenoj rodnoj kući u Požarevcu i radujem se zbog toga. Uz to, izdavačka kuća Laguna nam je ponudila saradnju koju smo Jelena i ja sa zadovoljstvom prihvatile i počele sa objavljivanjem nekih tatinih knjiga kojih dugo nije bilo u knjižarama. Do sada su izašle “Beleške jedne Ane” i “Hej, nisam ti to pričala”, a u pripremi su i “Foliranti” koji izlaze odmah posle Sajma knjiga. Luka, koji je od dede dobio na poklon autorska prava za knjigu “Onda” je, takođe u saradnji sa “Lagunom”, objavio ovu knjigu uz koju je kao dete naučio da čita i za koju je napisao i kratak pogovor.
Pošto su čitaoci Original Magazina uglavnom mladi ljudi, vršnjaci vašeg Luke, zamolila bih Vas da nam kaže kakve savete dajete Luki i šta biste savetovali mladim ljudima. Kako da u ovom vremenu kroz koje moraju da prolaze kroz minirane vrednosne sisteme i suočavaju se sa nedostatkom opšte kulture, da istraju u odluci da sačuvaju dobrotu, ljubav, dostojanstvo i veru u sebe ne bi li dostigli snagu i uspeli da se osamostale i ostvare?
Naša dobrota, ljubav i dostojanstvo ne treba da zavise od okolnosti, one treba da budu deo naše ličnosti. Istina je da su danas vrednosni sistemi, kako kažete, “minirani”, ali isto tako samo od nas zavisi da li ćemo prihvatiti nova pravila igre ili ćemo sačuvati sopstveni integritet.
Jedino što bih mogla da savetujem vašim mladim čitaocima je da odaberu posao koji istinski vole jer će im to dati dodatnu snagu da se izbore sa svim preprekama na putu u potrazi za sopstvenim mestom.