Koliko deca znaju o globalnom zagrevanju? Da li su osetljiva za pitanja reciklaže i očuvanja planete na kojoj živimo? Koliko su roditelji spremni da se uključe u jedan medjunarodni, vaspitno-obrazovni projekat? Da li razmatraju mogućnost da oni sa decom, u svojim domovima realizuju aktivnosti i eksperimente vezane za temu očuvanja prirodnih bogatstava?
Ovo su neka od pitanja koje smo moje kolege i ja (u okviru eTwening projekta “Childrens work together For A World Better”) postavili roditeljima u anketi, koja je zamišljena kao osnova za dalji rad sa decom. Realno, ne možete planirati veće angažovanje roditelja u slučaju da ne postoji zainteresovanost svih strana.
foto: Aleksandra Vujičić (grafikon ankete za roditelje)
Na našu veliku sreću veliki broj roditelja razume zašto je važno da budu deo vaspitanja i obrazovanja svoje dece. Razumeju zašto je bitno da ne prepuste nama (stručnim saradnicima, vaspitačima…..) apsolutnu moć u kreiranju vaspitno-obrazovnog procesa.
Roditelj, vrtić, život…
Šta znači biti roditelj? Na ovo, naizgled lako pitanje, teško je dati odgovor. Pogotovu u svetlu tranzicije shvatanja roditeljstva, kroz koju kao društvo prolazimo.
Kada se setim svog odrastanja, nameće mi se definisanje majke kao nosioca svega vezanog za decu (i širu porodicu), oca kao nekog ko obezbeđuje sve potrebno za život i vrtića koji je tu kao pomoć u čuvanju. Mesto gde provodimo vreme dok su roditelji na poslu i gde razvijamo socijalne veštine (uglavnom metodom pokušaja i pogrešaka, jer nekog velikog usmeravanja nije ni bilo). Ovakvo moje sagledavanje vrtića možda ima korene u mom užasavanju od istog. Kao prvo dete, babino mezimče, odraslo u zajednici, vrlo kasno sam pošla u vrtić. Iskreno, mnogo mi je zanimljiviji bio dan proveden sa babom po komšiluku, slušajući različite žene sa različitim pričama, nego dan proveden u masi dece. Tada su se socijalne veštine razvijale i u svakodnevnom druženju sa porodicom, komšilukom, prijateljima.
Šta se radilo u vrtiću?
Ne sećam se nekog posebnog rada, jer me većina tema kojima smo se bavili u vrtiću, nije zanimala.
Sećam se vikanja kada ne želim da zaspim. Sećam se situacije kada je čistačica bila sa nama, u jutarnjim časovima, a ja plakala. Nisam želela da ostanem. Ona se okrenula prema drugoj deci vičući kako ne može da me sluša i pozvala ih da svi nasrnu na mene. Sećam se svih tih “situacija” veoma živo svaki put kada, sada kao radnik ustanove, udjem u taj objekat.
Sada će iskusnije koleginice da me osude, jer su 80-e zlatno doba predškolstva. Vreme kada su vaspitači bili poštovani i slušani od strane roditelja kao stručnjaci. Kao neprikosnoveni.
Ovo često slušam od koleginica koje su pred penzijom i ne sumnjam da je bilo divnih vaspitača u “to vreme”…i da su radili kako su ih učili….ali sumnjam da su imali svest o PREISPITIVNAJU PRAKSE, O VAŽNOSTI UKLJUČIVANJA RODITELJA U RAD, o svemu onome u čemu nas nove osnove podstiču.
Da razjasnimo. Sve gore navedeno su razlozi zašto niko ne treba da ima apsolutnu moć u kreiranju vaspitno-obrazovnog procesa.
Roditelj i dete…neraskidiva veza
Dragi roditelji,
Nikada ne potcenjujte svoj roditeljski instinkt. Vi najbolje poznajete svoje dete. Imate svo pravo i obavezu da učestvujete u njegovom razvoju. Pravo i obavezu da svima na koje ćete naići u procesu razvoja i obrazovanja svog deteta date smernicu. Uputite ih u svet svog deteta kako bi mogli kvalitetnije da rade svoj posao. Da ukažete na ono što je VAŠEM detetu važno.
Uvek ćete naći barem jednu osobu na tom putu koja će moći da Vam pomogne.
A vrtić?
Kako danas doživljavamo vrtić? Koja je njegova uloga? Da li je vrtić čuvalište? Neka ovo ostane tema za razmišljanje, dragi moji roditelji.
Posle svega rečenog podsetiću samo na jedno. Svaki put kada vas pozovemo na učešće u radionici, projektu, manifestaciji……to je poziv da vas bolje upoznamo. Da upoznamo vaše roditeljske strahove i da vam pomognemo da ih prevaziđete. Da upoznamo vaša interesovanja. Da upoznamo do kraja ličnost vašeg deteta kako bi mu pomogli da se razvije u najbolju verziju sebe.
Naslovna foto: Pexel.com