Jesmo li svesni šta nas čeka kad poželimo da budemo roditelji?
Posle četvoro dece i 18 godina staža na poslu roditelja mogu vam reći da često poželim da vratim vreme unazad. Zašto? Da primenim sve ovo što sada znam. A naučila sam kroz iskustvo, neprospavane noći, 100 kg izgubljenih živaca i nekolicinu opuštenih divnih trenutaka kada sve teče i podseća na savršenstvo.
Ključno pitanje ZAŠTO?
Pa da krenemo od početka. Da postavimo sebi pitanje ZAŠTO smo postali roditelji? Ako smo sasvim iskreni i pogledamo ispod površine odgovor će biti zbog SEBE. Želja da se ostvarimo u toj ulozi je ogromna. Odgovori se obično kreću od imala sam grozno detinjstvo pa sam poželela da budem majka i svom detetu pružim maksimum, imam toliko ljubavi pa sam želela da je dam detetu…sve u svemu zajednički imenitelj svim odgovorima je JA. I onda se mi, roditelji postavimo kao neka mitska bića spremna na samožrtvovanje zarad najvećeg dobra našeg deteta. Odatle crpimo pravo da upravljamo njima i očekujemo da nam budu odani, poslušni i ispunjavaju naša očekivanja. Jer mi smo odgovorni da oni postanu uspešni i srećni. I tu je izvor svih problema.
Živa duša
Potpuna promena dogodila mi se kada je moja najstarija ćerka u nekoliko navrata izgovorila rečenicu “ja sam pola života provela u kazni”. Tada je imala 12 godina. Kao da mi je pomerila tlo pod nogama. Pala sam i počela da se preispitujem. Kako sam došla do toga da se ona tako oseća, zašto postupam na taj način? Zašto kad me pitaju kako izdržavaš sa njih četvoro odgovaram POBEĐUJEM, šta uopšte znači pobeđujem i tako još hiljadu zašto? To ZAŠTO je bilo lekovito i za njih i za mene. Sedite nekad sami sa sobom, sagledajte odnose, ispišite svoja ZAŠTO pitanja i odgovorite obavezno ono prvo što vam se pojavi.
Čitajući svoje odgovore zaključila sam da ja ustvari umirem od STRAHA. Da, da…strah me je da ako ne držim decu pod kontrolom od toga kako dišu, šta su jeli, izgovorili tog dana, učili, pisali, da li su bili na aktivnostima (gluma, umetničko plivanje, engleski, fudbal, atletika…) oni će propasti, biće gladni, musavi, izgužvani i život će im biti užasan, a ja ću za to biti odgovorna. I onda naravno moram i da kaznim (za njihovo dobro), moram da pobedim kad oni nešto neće, moram da budem stalno budna i pod tenzijom da sve to ispratim.
Pravo vreme SADA
Tako sam polako počela da razumem o čemu se ovde radi. I dan po dan (nekad uspešno, a nekad i ne baš) menjala sebe. Uverenja da su to samo deca koja ništa ne znaju i ja treba da im objasnim sve i vodim ih kroz život proizvela su toliki strah sa jedne strane i toliku KRIVICU sa druge da sam poželela da kažem sad je dosta! Ništa od ovog nije istina! Idemo sve ispočetka!
Novi početak
I krenuli smo…dan po dan. Prvo sam samo posmatrala, SEBE pre svega. Šta je to u toku dana što oni urade ili ne urade, a mene “izuva”. I znate šta? Kad me “izuju” nisam reagovala. Svesno sam obuzdavala reakciju i puštala da vidim šta će se desiti. Tako sam počela da primećujem da kada izostane moja uobičajena reakcija (kritika, vikanje, pretnja, ucena….) te potecijalno zapaljive situacije počele su da jenjavaju. I pojavio se jedan novi, prazan prostor u kome sam uspela da sagledam svoje rane, svoje nezadovoljene potrebe, svoja stečena, okamenjena uverenja i shvatila da deca sa tim nemaju nikakve veze. Tek nedavno (pre 4-5 godina) počela sam da ih osećam kao ljudska bića, a ne kao “moju decu” koju ja kreiram i ubacujem im programe kako bi trebalo da bude i šta je za njih najbolje.
To je trenutak kada im dajem pravo i slobodu koju svako dobija rođenjem da budu ono što zapravo jesu. Nikada ih više nisam poredila ni etiketirala (lenja si, neuredan si, trapav si, bezobrazna si…)
Greške kao lek
Koliko bih volela da sam sve ovo znala prvog dana kad su došli na svet, često to pomislim. A onda opet u razgovoru sa njima, kada se vratimo na tu staru mene i čujem da jasno vide granicu između svesnosti i nesvesti bude mi drago jer je i njima to jedna velika životna lekcija.
Grešeći učimo, uvek možemo da počnemo ispočetka. Pravo vreme je SADA!
