U čemu se tačno krije posebnost kojoj svi težimo? U čemu se ogleda? U stilu, u načinu na koji se ophodimo prema drugima i životu, u muzici koju slušamo, željama za koje se borimo?
Što više pokušavam da nabrojim gde bi sve nečija posebnost mogla da bude, shvatam i samu njenu suštinu. Svi smo mi na putu te posebnosti, svi u sebi i na sebi nosimo nešto drugačije.
Danas nije stvar u tome da se posebnost pronađe
Poenta je ne izgubiti je. Nije lako ostati na svom putu, ostati svoj, u svetu u kome se tako lako stopiti u globalne trendove, načine razmišljanja, vođenja života.
Umesto što jurimo trendove, nije li lepše i svrsishodnije ići ka izgradnji sopstvenog stila. Ne samo kada je odevanje u pitanju, već i ona specifičnost u razmišljanju, u ponašanju, pisanju. Nije li to jedini način potpunog ispunjenja sebe.
Kako ispoljiti individualnost u obliku kakav zadaje većina?
Zašto radimo stvari koje rade drugi? Zašto se takmičimo u dostizanju nekih materijalističkih ciljeva, koje je zacrtao neko ko na nama profitira? A ti ciljevi se menjaju sve većom brzinom, pomeraju se granice, ubrzava se tempo življenja. I gde smo sad kad zastanemo i napravimo presek stanja? Na putu ispunjenja sebe ili na putu ispunjenja tuđih očekivanja?
Zašto da čitam što čita većina? Zašto da slušam što sluša većina…
Kvalitet uvek pronađe način da nas pronađe. Što ne znači da ga ne treba tražiti i samo se prepustiti. Treba istraživati, tražiti sebe u različitim stvarima i tako izgrađivati sopstvenu različitost, sopstvenu posebnost.
Kultura još uvek može spasiti svet. Umetnost je dobar vid da se upoznamo sa samim sobom. Jer čovek je ipak u nekoj dubokoj biti od davnina, nekako isti. Recimo da smo danas samo sposobnije, spremnije i opremljenije verzije.
Čoveku treba vaspitanje, ali ne i kalup. Treba mu uzor, ali ne i idol. Treba mu uticaj, ali ne i uverenje. Treba mu pokazati put, ali ne i recept za prevazilaženje prepreka koje su neizostavan deo tog puta. Svi smo kreatori svojih života i zato ne treba prepustiti drugima da vrše tu ulogu, ključnu za pronalazak sebe i sopstvenog smisla.
Moj problem uvek će na neki drugačiji način biti samo moj
Moj put od problema do rešenja biće drugačiji. Lekcije na tom putu isto su tako isključivo moje… Ne zaboravite da nismo rođeni da budemo šrafovi mašinerije koju sile hoće da stvore od života… Niti smo poput zupčanih satova navijeni, pa da tačno znamo koliko ćemo još krugova obići. Treba živeti na sopstvenim talasnim dužinama, stvarajući sopstvena pravila, krčeći sopstvene puteve… ne zaboravljajući da se na tom putu uvek može stvoriti nebrojeno mnogo prečica, prekretnica i stanica za predah…
