Umetničko delo predstavlja dušu svog stvaraoca, ali dopire i do duša onih koji ga samo posmatraju. Svako umetničko delo je jedna posebna sudbina; ona može biti odraz realiteta, refleksija, ali može biti i sasvim drugačiji svet – svet ideja. Umetnost može izražavati sasvim drugačiju stvarnost od one u kojoj smo naučili da živimo, ili nam je reprezentovati na specifičan način.
Poseban izraz života prikazao je i Pablo Ruiz Pikasou svojoj proslavljenoj slici Gernika.
Zbog čega je Gernika, kao izraz kubizma, postala večni antiratni simbol?
Godinu dana nakon što je Španija izgubila neutralnost i dozvolila polarizaciju na republikance i nacionaliste, desila se, jedna u nizu, tragedija koja je i bila povod za nastanak Gernike, na koju je Pikaso preneo svu agoniju rata koju je istoimeni grad osetio. Gernika, baskijski gradić na severu Španije, 26. aprila 1937. godine postao je prah i pepeo. Iživljavanje nacističke Nemačke i njenih saveznika, koje je trajalo puna tri sata, pretvorilo je grad u plamen. Potrešen ludilom rata Pikaso je interpretirao na svojstven način, stvarnost kakvu je bilo mukotrpno i zamisliti, ali koja se ipak odigravala na tlu ovog malog grada koji je postao mesto velike strave i užasa.
Nedugo pre tragičnog događaja, španski kulturni poslanici zatražili su od Pikasa veliko platno za paviljon španske republike povodom svetske izložbe u Parizu, za leto 1937. Kako je bilo suđeno, inspiracija mu nije dolazila sve do tog tužnog dana, kada mu je postalo jasno kakvu će bolnu istinu veliko platno poneti.
Kompozicija predstavlja individualne, pojedinačne,nevine civilne žrtve.
Siva, bela i crna su jedine boje koje su prisutne na platnu, dugačkom 3,5 metra i 7,8 metara širokom. Oskudan izbor boja nije slučajno odabran. Boje su, između ostalog, i sinonim za davanje informacija u to vreme; preko radio stanica i crno belog tv- a, ali se mogu tumačiti i kao sivilo koje je najdominantnija boja svakog rasturenog grada i doma.
Simbolizam dela
Tumačenja su raznovrsna, i možda je baš ta misterija glavna odlika ovog genijalnog dela, naslikanog uljem na platnu, koje iako prikazuje stradanje, postalo je večno pozivanje na mir. Dva dominantna elementa murala su bik i konj. Istoričar umetnosti Feiling svoje viđenje slike objašnjava: bik i konj veoma su važni likovi španske kulture. Pikaso ih stoga koristi da igraju dosta različitih uloga tokom vremena. Ovde je zadao zadatak interpretiranja specifičnog tumačenja bika i konja koje je veoma teško odgonetnuti. Njihov odnos je neka vrsta baleta koji je zamišljen na različite načine tokom Pikasove karijere.
Ali nije samo bombardovanje Gernike prisutno na ovom famoznom delu. Kompozicija sadrži još jedan događaj koji se ranije dogodio. Klem Zon, zvani čovek – ptica, skočio je 25. aprila sa visine od 3000 metara i leteo poput Ikara veštačkim krilima od platna. Međutim, nesreća se dogodila u trenutku kada je trebao da otvori padobran, kako bi bezbedno sleteo, što se nažalost nije dogodilo. Umesto na zemlju, sleteo je u smrt. Sutradan, 26. aprila, još 1650 ljudi tragično je izgubilo živote. Sva simbolika ta dva dana stavljena je u Pikasovu sliku. Majka i njeno mrtvo dete podsećaju na Pijetu, žena sa svetiljkom asocira na statuu slobode, a ruka mrtvog borca koji drži slomljeni mač, poznat je simbol herojskog otpora ratu. Svaki karakter na delu poseban je i nosi određeno značenje. Sa leve strane, bik koji gleda u ženu sa mrtvim detetom, u sredini konj proboden kopljem koji mu pričinjava užasan bol, a sva dešavanja su smeštena u jednoj sobi, dok se sa desne strane može videti i zgrada koja gori, govori o tome da je Pikaso želeo prikazati jedno totalno uništenje; i iznutra i spolja, i da prikaže kako ono čoveka spušta na nivo zveri. Bik sa leve strane, za kojeg se prvenstveno verovalo da simboliše španskog diktatora Franka, ustvari poistovećuje ljudsku i životinjsku sudbinu rata, time što posmatra i oseća bol žene koja plače nad izgubljenim detetom. Njen bol i očaj ju je potpuno depersonalizovao. Na gornjoj strani vidi se sijalica u obliku Sunca, koja bi trebala biti božanska svetlost, ali ona izostaje, jer je izbavljenje iz strahote koja se odvija nemoguće. U međuprostoru gde se razaznaje glava žene sa uplašenim izrazom lica i plamenom u ruci, takav prizor prenosi Pikasov osećaj beznadežnosti po pitanju Španije. Dosta vatre je prisutno, a kako ne bi i bilo, kada je plamen simbol uništenja i bola. Vrata, sa tamnim otvorom, nude jedini izlaz, a to je u ništavilo i zaborav. Konj, kao centralna figura, predstavlja smrt – „la douleur et la mort“, i upućuje na konje iz Apokalipse. Posebno su bitni detalji, kao što su potkovica pored glave vojnika (levo), koja označava polumesec i time navodi na Frankove marokanske jedinice, i ponovne mavarske okupacije Španije.
Unutrašnji sukobi
Manje poznata istina o ovom velikom umetničkom delu jeste ta da ono odiše i unutrašnjim borbama i preokupacijama. Neupućeni u privatni život umetnika, stručnjaci dugo nisu mogli otkriti lik njegove preminule sestre Končite, koji je prisutan u kompoziciji, i značaj prekršenog obećanja koje joj je Pikaso dao. Oboleloj od difterije, Končiti je brat obećao pred Bogom da nikada više neće slikati, ako ona ozdravi. Međutim, kako je umetnički poriv bio jači od bilo koje druge želje, obećanje je prekršio, a sestra je umrla. To je bila ujedno i prva žena u njegovom životu koju je žrtvovao zarad umetnosti. Ona nije prisutna samo kroz Gerniku, već ga prati i u skulpturi Žena sa lampom, Minutaouromahiji itd.
Umetnost je izraz opšteg ljudskog duha
Pikaso je proveo 35 dana radeći svoje remek delo. Iako je nešto manje voleo da prima posete tokom rada, smatrajući da slika ipak zaslužuje veliki publicitet, primao je kolege, pojedine političare i avangardne umetnike da prisustvuju atmosferi u kojoj je ponovo grad proživljavao rat, ovaj put kroz platno, likove i boje.
Nešto kasnije, serija slika iz Žena koja plače, „rodile“ su se upravo iz Gernike.
“Umetnici koji žive i rade u skladu sa duhovnim vrednostima ne mogu i ne smeju ostati ravnodušni prema sukobu kojim se dovode u pitanje najviše vrednosti čovečanstva i cvilizacije.” – Izjavio je Pikaso. Zato umetnost i ima jednu veliku, ako ne uvek materijalnu, onda duhovnu vrednost. Umetnost je neprocenjivo, duhovno delo; ono je izraz individualnog i opšteg ljudskog duha.
Sudbina Gernike
Sudbina Pikasove Gernike, u početku nije bila baš slavna. Njeno izlaganje, u prvi mah, izazivalo je ignorisanje, ali i oštre kritike organizatora španskog paviljona. Čak je zatraženo da bude i sklonjena od očiju javnosti. Prvi koji je javno istupio u njenu odbranu, bio je Maks Aub, kulturni ataše španske ambasade u Parizu, koji je za Gerniku rekao da iako se može tvrditi da je previše apstraktna, uz malo truda sigurno se može videti bes, očaj i patnja koju ovo platno izražava.
Slika ne samo da je izazivala kritike i ignorisanje već i strašne osude i prezire. Baskijska vlada je Pikasovu ponudu baskijskom narodu sa mržnjom odbila, smatrajući da je delo ponižavanje baskijske zemlje i njenog naroda.
Internacionalna izložba u Parizu zatvorena je 1. novembra, a Gernika je vraćena autoru. Međutim, Pikaso je izlaže nakon toga u Skandinaviji i Engleskoj.
U galeriji Nju Barlington u Londonu, dolazi 30. decembra 1938. godine.
Po izričitoj želji Pikasa, slika nije smela biti vraćena u Španiju sve dok se u njoj nije uspostavila demokratija. Tako je Muzej Savremene Umetnosti – Nju Barlington, bio egzil do 1981. godine, kada je nakon Frankove smrti vraćena „svojoj kući“.
Danas, Pikasova Gernika, jedno je od najpoznatijih dela na svetu, i kao antiratni simbol večno živi, izložena u muzeju Kraljice Sofije u Madridu.
Moglo bi se reći da je Gernika, ipak preživela!