Na prvoj godini fakulteta nam je jedan profesor rekao da bi do 27. godine trebalo da već znamo gdje smo što se tiče karijere, kao i da zasnujemo porodicu. Dakle, da odrastemo. U toj 27oj sam radila, baš tada sam počela da preispitujem svoj izbor profesije, nisam bila udata (a ni danas ;)), ali sam naučila da plivam. Da li je to dovoljno što se rasta tiče za tu godinu?
Djeluje možda trivijalno, možda nevažno, definitivno nije uzbudljivo. Ali to što sam savladala ovu vještinu je jedan od najvažnijih događaja u mom životu. Počela sam da vjerujem da je sve moguće, počela sam da vjerujem u rast, u „rastući stav“.
Growth mindset ili kako se kod nas prevodi “rastući stav”, razvojni stav, ili stav usmjeren ka rastu je teorija, koju je razvila Kerol Dvek. Ona je profesor na Standford Univerzitetu i jedan od vodećih stručnjaka u oblasti razvojne psihologije.
Evo ukratko opisa njene teze: Naši geni, porijeklo, kao i okruženje utiču na našu inteligenciju i talenat, ali naše mogućnosti nisu fiksirane na rođenju. Ako mislite da su vaše sposobnosti i kvaliteti već zadati sudbinom ili kroz DNK, onda imate kako Dvek kaže „trajni mentalni stav“ (eng. Fixed mindset). Nasuprot ovom stavu, postoji “razvojni mentalni stav” (eng. growth mindset), gdje vjerujemo da na inteligenciji i našim sposobnostima možemo da radimo, kao što možemo raditi na bilo kom mišiću našeg tijela. Napornim radom na sebi možemo se usavršavati tokom cijelog života u bilo kojoj životnoj oblasti.
Da li ljudi sa setovanim growth mindset razmišljanjem vjeruju da svako, ako dovoljno radi može biti Nikola Tesla ili Novak Djokovic? Ne! Ali vjeruju da je pravi potencijal neke osobe nepoznat, kao i da je nemoguće predvidjeti ono što se može postići uz odgovarajući trud.
Jedan stav nas tjera da se konstantno bavimo samopotvrđivanjem. Zbog čega ne podnosimo kritiku, skloni smo lažiranju rezultata, družimo se sa ljudima koji znaju manje od nas itd. Dok nas drugi motiviše da učimo i radimo na sebi.
Ono što je svakako interesantno je da svi mi imamo pomalo i jednog i drugog načina razmišljanja. U zavisnosti od oblasti… Možda na poslu imamo growth mindset, ali kada su u pitanju ljubavni odnosi razmišljamo trajno/ fiksno.
Moja sasvim jednostavna, obična, „growth mindset“ priča.
Zamislite djevojku od 26 godina, koja živi u Crnoj Gori. Informacija je važna, jer je važno znati da Crna Gora ima more i plaže. Sljedeća važna informacija, djevojka ne zna da pliva. Je li važno zašto nije naučila da pliva dok je bila mala? Možda jeste. Možda bi neka psihoterapija, sesija konstelacija ili hipnoza dala odgovor. Možda je stvar epigenetike, možda jer joj se majka plaši vode, takođe ne umije da pliva, trauma iz porodice gdje se neko utopio… Dok je bila djevojčica, a i danas, bila je jako poslušna i išla je linijom manjeg otpora. Ona linija koja vas drži u zoni komfora. Nego to nije ni važno u ovom momentu. Dugo je mislila da joj to što ne zna da pliva ne smeta. Sve dok u jednom momentu nije shvatila da laže prijatelje, kolege, ljude oko sebe, sebe, kada je pozovu na plažu. To su bili izgovori od: nemam vremena, do neću da kvasim kosu. Onda je shvatila da postoje škole plivanja i za odrasle, instruktori, ljudi koji mogu pomoći da se to savlada kao i svaka vještina. Ali prvo što je trebala da uradi jeste da prihvati to da ne umije da pliva. Da zna da želi da nauči, kao i da prizna drugima da ne umije da pliva. Pa šta ako ne umije da pliva i drugi saznaju? Hoće li vrijediti manje? Hoće li je ljudi koje je vole manje voljeti? Pa ne… I to make long story short. Poslije 2, 3 instruktora, mnogo vremena provedenog u bazenu, djece u bazenu koja su je gledala čudno, ili se bar njoj tako činilo. Onih divnih vježbi koje postepeno dovode do savršenstva. Prvo sa daskom, pa jedna ruka pored, pa onda i druga, uspjela je.
Sada je najbolji momenat njenog života, onaj dan na Perazića Do plaži. Toga dana, dok je ronila malo iza bova prošlo je jato riba. Takav osjećaj slobode dok je plivala sa njima nikada ranije a ni posle nije osjetila. Kakav osjećaj, kada znaš da si savladao strah, kada vladaš sobom, kada se prepuštiš prirodi, fizici… Da li i dalje imam strah? Pa imam. Imam često. Onda se sjetim fizike, ne mogu da potonem ako se opustim, pa se sjetim vježbi, udah, izdah, napunim mišiće, jedan zamah, drugi zamah i plivam. Sjetim se da znam, onda se opuštim i uživam.
Da li ja mislim da sam ranije naučila da plivam, da bih osvojila medalju na Olimpijadi? Pa sigurno ne bih, ali vjerujem da svaku vještinu ako se dovoljno posvetimo možemo da savladamo. Ne postoje loši đaci, samo oni koji nisu našli način ili nisu posvetili dovoljno vremena.
Not yet
Zato nemoj sebi da daješ osudu i ocjenu unaprijed, čak i ako kao mali nisi naučio neki jezik, da skijaš, ako ti je loše išla matematika, ako imaš 60 godina, a ne znaš da voziš. Nikada nije kraj odrastanju, to su nas pogrešno učili. Probaj, nađi sistem koji ti odgovara, potraži pomoć, možda ti ide sporije nego ljudima oko tebe, ali važno je da znaš da sve ono što su savladili ljudi oko tebe možeš i ti, na svoj način, vremenom. Šta ti djeluje više ohrabrujuće: „Nije dovoljno dobro još uvijek.“ Ili „Nedovoljno“. Rekli smo isto zar ne, ali kao da smo ovom drugom rečenicom fiksirali nečije mogućnosti, kao da smo mu/joj zacementirali noge, „presudili“ bez mogućnosti za popravni. A, ako kažemo nije dobro još uvijek, rekli smo isto, ali dajemo nadu, nadu da u budućnosti možemo postati bolji, i „dovoljni“. Nadu da možemo dorasti situaciji, bez obzira što smo možda već odavno odrasle osobe.
Sjedi, jedan, za sada. Dok ne odrasteš, odnosno dorasteš. 🙂
