Kada odrasteš, nestanu boje kojima si do tada bojio svet. Kada odrasteš, tek tada počinješ da se bojiš. Tada prestaje jedna mala borba. Tada od današnjeg dana odvajaš, da pretekne za sutra, za neko vreme kad će biti bolje.
Kada napuniš dovoljno godina, izgube se oprezi i ne primetiš kako ti se interes na kvarno podvukao pod kožu. Zatvorio ti je usta i oči, i što čuješ ne vidiš, i što vidiš ne osetiš. Sve dok je tvoja luka mirna, nema razloga za strah.
Odrasteš kad počnu da te kroje
Kad pristaješ, a nisi pitan. Kad je bolje biti ko i drugi, nego biti svoj. Onog trenutka kada se upitaš šta će reći svet, šta će reći šef, šta će reći žena.
Mašinerija ne prašta i tera te da stvari uzmeš za ozbiljno, kroji ti programe, kalupe i pravila. Uslovljava te viša sila, sve je manje vremena za tebe i tvoje želje. Sve je više šaltera i formulara, sve ja više obaveznog štiva, stranica, naklepane hartije, bez svrhe i smisla. Samo nek je na broju, nek je pređeno, ocenjeno… Pa te bace pravo s pijadestala diplomiranog akademskog građanina u surov, nemilosrdan svet… Bez papira ništa! Pa se ti snalazi…
Odrastao si zato što si pristao
Zato što si se odrekao malog sebe. Tog mališana kome si obećao štošta, a sada mili, ne smeš od sramote u nevino lice da mu pogledaš. To dete u tebi i dalje ti veruje i dalje se seća svih tvojih obećanja. Napušteno i zaboravljeno to je dete ipak živo, tu, duboko u tebi. U svim ispravnostima koje se praviš da nemaš u podsvesti. U svim radovanjima i sitnicama, na koje si okamenio i koje su ti danas gubljenje vremena.
Tom je detetu mesto na slobodi
Na vrhu liste tvojih prioriteta. To je dete stvoreno da živi na ljubav… baš onu ljubav koju mu uskraćuješ. Onu ljubav koju si prestao da pronalaziš u knjigama, filmovima, umetninama. Nemaš vremena!
Nema se kad, društvo nije više društvo ostvarenih dečijih snova, nego društvo interesnih šampiona. I biće sve crnje, sve sivije i tužnije, sve dok ne pustiš to dete iz sebe. Sve dok se ne trgneš i zaboraviš da si ikada i bio veliki. Sve dok ne zaboraviš sve što ti se učinilo prečim od onoga da dete u sebi učiniš srećnim.
Namakni aman te ružičaste naočare
Moraš, njega radi, učiniti sve. Kreni u potragu za lepotom! Hajde, na srce se osloni, daj glavi oduška. Nek te malo osećanja vode. Videćeš i ostićeš kako se budi, kako se raduje i igra tvojim nogama, grli tvojim rukama. Vratiće ti triput više, vratiće ti ljubavlju. Obgrliće te oko kolena i sve će ti oprostiti.
Potraži, njega radi, po malo radosti u svakom drugom čoveku. Radi, čoveče, ono što voliš! I ne robuj nikada više ničemu. Duguješ sebi! Duguješ tom usnulom detetu u sebi!
