„Prebiću tebe, a ne kera“, rekao mi je stariji gospodin ljutito na dorćolskoj ulici jednog jutra. Pred mojom osmogodišnjom ćerkom dok smo stajale da joj namestim ranac za školu.
Taj ker, kako ga je nazvao, sedeo je pored nas i čekao da završimo, dovoljno daleko od njega da bi bilo šta uradio. Taj ker je u tom momentu imao četiri meseca, nije imao sve zube jer su mu ispali – beba je i menjaju mu se kao i svim bebama, i u tom trenutku kada je stariji gospodin u skupom mantilu prolazio pored nas mahnuo je repom.
To je za njega bilo dovoljno alarmantno i opasno da ljutito, s udaljenošću, preteći podigne novine i zapreti mi kako će me prebiti. Uz dodatak: Budalo jedna! Moja ćerka me je gledala netremice, krupnim očima, u tom momentu i zbunjenim i uplašenim – da li ćemo na ulici usred jutra sve troje dobiti batine od nekog neznanca. Jer stojimo. Šetamo. Postojimo.
Ne radi se ovde samo o odnosu muškarca i žene – o činjenici da to nasilje ne jenjava, ni istorijski ni kulturološki ni sociološki. Radi se o odnosu među
ljudima. I prema životinjama. O tom besu koji kulja, koji se ne može zaustaviti ni na ulici ni pred nepoznatim ljudima, već se, naprotiv, izliva i preplavljuje, poput mastila boji ljudima dane i odnose. Radi se o nečemu
što je toliko duboko u nama da ova strana nema ni mesta ni karaktera za prvo slovo ispisivanja te dileme i razmišljanja zašto u ljudima postoji takav nagon za nepotrebnim povređivanjem drugih.
„Da li će te stvarno prebiti taj čovek?“, pitala me je Dunja, osvrćući se sve vreme dok smo išle ka školi. Ne znajući koliko rana postoji iznutra koje nije ni videla i za koje nije ni čula. Ježim se svaki put kada pomislim s čime će se
tek susretati, šta će je sve čekati na njenom putu heroine i od čega sve neću moći da je spasem. Prebrojavam uzore na koje može da se ugleda dok odrasta, smišljam priče i knjige koje može da čita da se iznutra osnaži, da
bude stub koji neće vetar da sruši, ma koliko da ga ljulja. Kupujem literaturu koja će da je privuče da je lista, o ljudima koji su menjali svet, koji su verovali u svoju viziju, koji su znali da postoji nešto lepše i bolje i da to mogu da kreiraju, prevazilazeći te niske nagone i pobude rastom i edukacijom, znanjem i posvećivanjem. Ohrabrujem je da bude smela, da veruje u svoje snove, da glasno kaže šta misli, da pita i da traži, da sluša, čuje i zna. I da transformiše situacije u svoju korist. Zato volim što sada ORIGINAL mogu da držim na stolu, da ga lista i da zajedno pričamo o ljudima koji su uspeli svojim znanjem, umećem i kulturom.
Zato volim što sada ORIGINAL mogu da držim na stolu, da ga lista i da zajedno pričamo o ljudima koji su uspeli svojim znanjem, umećem i kulturom.
Na ulici postoje razni ljudi: oni koji će se nasmejati klempavim ušima koje im idu u susret, oni koji će proći i pružiti ruku da je naš pas poliže, ima onih koji su se sredili maksimalno za posao i žure i obilaze nas u širokom luku da se slučajno ne isprljaju, onih koji nam pritrče u susret i dozvole da veoma skupocene brendirane stvari dobiju novi pečat šapa. Ima onih koji se
spremno ljube sa tim našim veselim kerom, onih koji nas psuju jer ga imamo. Na ulici ima raznih ljudi koje nisam ni primećivala dok sam i sama jurila ka poslu, a sada ih jasnije vidim. I vidim neke svetle pojedince koji koračaju originalno, koji nam daju savet, koji nam pomažu i žele da budemo bolje vlasnice jednog klempavog veselog psa spasenog sa ulice. Ti ljudi pale svetlo u drugima i uz takve ljude treba i vredi stati.
„Jedna knjiga, jedna olovka, jedno dete i jedan učitelj mogu da promene svet.“
Pročitajte i Mentalno razgibavanje pasa u karantinu