Ništa čoveku ne vraća uspomene kao muzika
Uspomene se u mom slučaju najčešće zavrte na radiju. Sam po sebi, radio je prilično nostalgičan medij. Pomalo zapostavljen, skrajnut mogućnošću samostalnog kreiranja plejlisti na računarima i telefonima, stari dobri radio – nikom zlo uradio i dalje se bori i čuva svoj jedinstveni dar.
A radio ume, što nijedan drugi mediji ne može… Čini da osetimo vreme, da osetimo trenutak. Radio savršeno teče uz nas i ne traži našu punu pažnju. On dozvoljava da bude sporedan, a uspeva nekako u isto to vreme biti sveprisutan. Stapa se sa momentom koji proživljavamo, razvlači stegu vremena i u međuprostoru naših misli konvergira sećanja, sadašnji trenutak i sve ono što tek čeka na nas.
Rečenice koje ispisujem nisu ništa drugo nego procesi
Desiše se na jednoj od linija od tačke A do tačke B. Iz praznog hoda, uz pomoć dragog mi prijatelja u ušima, i pretvoriše se u nešto smisleno i neprotraćeno.
Nailazile su nam svima faze kada bismo po desetak pesama mogli slušati u nedogled, pa se plej lista činila otkrovenjem. Ali Jutjub lista nikada nije mogla da zameni osećaj kada voditelj na radiju najavi baš jednu od tih deset i ona se zavrti. Činilo nam se da nikad nije bolje zvučala.
U mom rodnom gradu radio je bio prvi koji bi nam čestitao rođendan. Žena sa radija prenela bi želje i čestitke baki i tetaka. Nekim čudom znala je koju pesmu baš tada, najviše volimo. Bili smo posebni, bili smo bitni, naše bi se ime čulo na radiju. Imala sam priliku da upoznam tu ženu kasnije i bilo je nestvarno. Kako za ime sveta, žena iz voljene kutije može imati stvarno obličje…
Tata je znao da odsedi još koji minut s nama klincima u autu, dok nam se ne završi draga pesma, pa bismo tek onda izašli napolje. Možda je to najbliže što sam ikad prišla momentu kao jedinici vremena. Drugačije se taj momenat ne bi ni urezao na duge staze.
A radio je nastavio da nas prati i kasnije…
Sezonski poslovi za letnji džeparac, prolazili su lakše uz kolegu radijskog voditelja jutarnjeg programa. Znao je da od monotonih jutara, koja su sva nekako ličila jedno na drugo, učini da budu svako za sebe. Da svaki novi dan uistinu bude i nova nafaka.
Sama muzika koja se tih dana vrtela na radiju, danas mi sa sobom vrati ceo paket tadašnjih dešavanja, razmišljanja, htenja, problema i razrešenja. Često me upravo pesma tad i tad slušana seti jesam li i koliko uspela i dokle dospela.
A ne bi ona imala istu tu sposobnost da sam je svojom voljom puštala, jer ju je neko drugi puštao, u nekom radijskom univerzumu, možda baš za mene. Proticala bi ta pesma kroz mene kad i neka druga situacija i samim tim postajala je od nje neodvojiva.
Znala sam da ga odvrnem toliko da zagluši svaki moj unutrašnji nemir i loš glas, da me prođe to loše i da bude lakše. Ugušila bih u njemu suze i kad-kad razočaranog pogleda lutala negde kroz zamagljen, kapljicama prekriven prozor autobusa. Kakav je to samo znao da bude zagrljaj.
Kakvi bi bili filmovi da se posebna pažnja ne posvećuje muzičkoj pratnji… Takva bi bila i svakodnevnica da joj se ne umeće podloga uz koju situacije vraćaju izgubljenu toplinu. A nije li najtoplije kad je ta podloga upravo radijska.
Ljubav na prvo… radijsko slušanje
I dan danas kad mi pošalju novu pesmu da preslušam, ja mogu doneti neki početni sud o njoj da li mi se u tom trenutku dopada, ali da zavolim… Tek kada naiđe na radiju. Tad i one što su bile na strani onih koje mi se na prvo slušanje nisu dopale dobiju bonus šansu da me kupe i da se na neki svoj način urežu.
I sada je za ovo vreme kucanja, u pozadini svirao prijatelj o kome govorim, setih se i nekih srednjoškolskih ljubavi i prvog neuspaha, i jedne osobe i jednih očiju i jedne neprospavane noći i predprijemnog stresa… i ko zna šta sve neće još prostrujati našim talasnim dužinama.
Nastojim da podesim neku pozitivnu frekvenciju i topao pozdrav vam šaljem, do sledećeg sluš.. ovaj, čitanja.
Photos: Pinterest