Postoje oni koraci koji, u ovoj konstrukciji igračke života, moraju biti obavljeni od strane nas samih, ne bi li oni doveli do drugih koraka koji onda postaju vidljivi svetu.
Postoje mali koraci nevidljivi svetu koji bacaju svetlo na sledeće korake ne bi li ih zapazili oni koji moraju načiniti svoje.
Vredi li barem na trenutak, kroz redove ispisanih reči, da prolijemo zahvalnost za te male korake nevidljive svetu?
Da li smo se nekada zapitali koji su to mali koraci koje činimo, svesno ili nesvesno, bez kojih ne bi mogli da gazimo kroz svakodnevnicu? A onda i kroz život. Budimo se. Ustajemo. Oblačimo se – bez njih ne bi mogli da izađemo među svet zar ne? Nasmešimo se. Uputimo toplu misao. Ne izgovorimo neku reč. Bacimo pogled na nekoga – bez njih ne bi mogli da volimo, zar ne? Podvlačimo beleške, čitamo knjige, žrtvujemo vreme – bez njih ne bi mogli da nosimo ulogu studenta, zar ne? Sve su to mali koraci nevidljivi svetu.
Već postavljen svež hleb u pekarama rano izjutra – koliko malih nevidljivih koraka je bilo potrebno za to? Topla nedeljna supa na stolu – koliko je malih nevidljvih koraka bilo potrebno za to? Dospela poruka – koliko je malih nevidljivih koraka bilo potrebno načiniti? Čitanje jednog reda reči u knjizi – koliko je bilo potrebno malih nevidljivih koraka za tu mogućnost?
U okvirima našeg života, tkani su ti mali koraci, svakome svojstveni, na koje smo „primorani“ da ih srećemo kroz uloge koje biramo da nosimo. A čak i onda kada ostajemo sami mi sami, kada ne oblačimo životne uloge činimo male korake – kroz udah, kroz ljubav, kroz sjaj u u očima.
Šta nam pružaju ti mali koraci nevidljivi svetu? Pružaju nam stazu do značajnijih koraka.
Znamo onu rečenicu koja glasi: “Potrebno je mnogo godina da dođe uspeh preko noći”. Znamo koliko zapravo koraka je neophodno načiniti ne bi li neki od njih postali vidljivi. I upravo kod tih minijaturnih koraka leži zrnce snage, ustremljenja, svrhe da se krene ka ostvarenju svih onih kula i gradova koje držimo u našoj percepciji onda kada bacamo pogled ka željenome. Ti mali koraci vode nas ka stepeništu života ne bi li postali veliki čovek.
U nevidljivosti malih koraka svetu leži njihova grandioznost! Mogućnost da otvorimo oči. Da govorimo. Da zakoraknemo. Da mrdamo prstima. To su nevidljivi koraci svetu koji omogućavaju da vršimo određene radnje, iste one koje konstruišu ovaj svet.
Zaslužili su da im uputimo aplauz. Aplauz za one male nevidljive korake koje mi činimo. I isto tako za one male nevidljive korake koje neko drugi za nas čini.
Život voli da se igra, jer je i sam život igra, pa nam onda pruža da zapravo kroz nevidljive korake gradimo vidljivo. Da kroz minijaturno stvaramo ogromno! Prelepe igračkice života, zar ne?
Pa onda na nama samo ostaje da kad kad uputimo mali korak upravo tim malim koracima nevidljivim svetu, tako što ćemo im reći: „Hvala ti!“.
Onda možemo videti…
…kako mali koraci nevidljivi svetu formulišu svest
…kako mali koraci nevidljivi svetu stvaraju dan
…kako mali koraci nevidljivi svetu bogate nečiji tuđi život
…kako mali koraci nevidljvi svetu donose vid…
…kako mali koraci nevidljivi svetu čine čoveka velikim
U već postojanoj i ispletenoj mreži života, mali koraci nevidljivi svetu gradivni su materijal istog.
Pa onda je veoma vidljivo…
…da zapravo ti mali koraci nevidljivi svetu čine svet!
S originalnošću, Katarina