U društvu koje prolazi kroz tranziciju, roditelji su više usmereni na egzistencione probleme, nego na kulturu i umetnost, te su deca prepuštena uticajima okoline. Estetski kriterijumi u našem društvu su značajno sniženi, a diktiraju ih, u najvećoj meri, mediji. Ovo je najštetnije za one najmlađe. Za one koji još uvek nemaju igrađene vrednosti.
Rađanje jedne ličnosti…..
Mnoga istraživanja su dokazala da se u predškolskom periodu razvija preko 70% sinapsi. Ta činjenica govori o važnosti ovog perioda života za formiranje okvira za detetove kasnije sposobnosti. Veliki značaj u formiranju ima genetika, ali isto toliki značaj ima i okruženje. Uzeći u obzir sve navedeno, moramo da zaključimo da rani stimulansi imaju izuzetan značaj za sveopšti razvoj detetovih potencijala.
Ako je ovo period ubrzanog formiranja i razvijanja veština, spretnosti, intelektualnog razvoja, zar ne bi trebali da damo podršku i podstaknemo razvoj estetskih kriterijuma? Zar ne bi trebali da postavimo osnovu za kulturni rast?
Kada započinjemo, “kulturno vaspitanje” i koliko je to bitno za rađanje jedne osvešćenje ličnosti? Zašto su “osvešćeni” dobri za celo društvo? Pitanja je mnogo, ali pokušajmo da odgovorimo na bar neka.
Kulturno vaspitanje….
Da bih vam približila temu, daću vam jedan primer iz svoje prakse. Radim kao likovni pedagog u predškolskoj ustanovi i probaću da vam prikažem deo jednog svog istraživanja u grupi dece uzrasta 5 godina.
Kroz razgovore sa roditeljima i decom, moji vaspitači i ja, došli smo do zaključka da deca dosta vremena provode izložena sadržajima koje plasiraju mediji i u odnosu na to formiraju svoje mišljenje na temu umetnosti. Pojam kulture se u vrtiću uglavnom vezuje za kulturu ponašanja, tako da se i u vrtićkoj grupi i kroz saradnju sa roditeljima potencira ovaj segment kulture. Ove navode smo i proverili koristeći „ Grozd tehniku“. Deci damo ključnu reč i ona iznose svoje asocijacije. Bez ustezanja, jer ne postoje “pogrešni odgovori”. Svaki odgovor se upisuje.
Kao ključne reči deci smo ponudili reči „kultura“ i „umetnost“ i dobili smo da deca muzičku umetnost povezuju sa „Zvezdama granda“ , dok likovnu umetnost doživljavaju kroz pojmove koje su videli u crtaćima (crtani film „Sunđer Bob Kockalone“). Time smo potvrdili da deca svoje mišljenje formiraju u odnosu na sadržaje koje prate putem medija.
Ako su sadržaji koje deca prate toliko uticala na njihovu svest, kolika je naša odgovornost (roditelja, pedagoških radnika, lokalne zajednice…)? Zar nismo mi ti koji kreiraju i plasiraju sadržaje? Mi dozvoljavamo. Mi dajemo ili ne dajemo mogućnost da deca vide, čuju….. osete i dožive. Šta će se desiti ako im kao sadržaj ponudimo umetnost priznatih genija virtuelne umetnosti?
Počevši od toga, započeli smo istraživanje koje se temeljilo na tezi da kroz proširivanje znanja vaspitača, dece i roditelja, iz istorije umetnosti, u saradnji sa muzejima, razvijamo osećaj za estetiku kod dece, nasuprot šundu i kiču, razvijamo kreativnost i postavljamo sistem vrednosti koji se ne temelji na materijalnom, već duhovnom nasleđu čovečanstva.
Umetnost – vaspitno sredstvo
U sledeća tri meseca, deci smo u saradnji sa lokalnim muzejem osmislili likovni program.
Odabrali smo četiri oblasti: praistorijska umetnost – nastanak umetnosti; Leonardo Da Vinči – jedan od najvećih stvaraoca u istoriji čovečanstva; Van Gog – značajan zbog mogućnosti istraživanja boje i ekspresivnosti izraza; Nadežda Petrović kao jedna od najznačajnijih naših umetnica.
U okviru ovih oblasti smo po nedeljama isplanirale konkretne aktivnosti i krenuli smo sa realizacijom. Koristili smo „Grozd tehniku“ kako bi pratili kako deca proširuju znanje o svakoj obrađenoj oblasti, ali i kako doživljavaju pojmove „Kultura“ i „Umetnost“. Razvoj dečjeg crteža i kreativnosti smo pratili kroz lične i grupne portfolie dece.
Roditelji – partneri u vaspitanju
Radili smo i na edukaciji roditelja, kako o umetnosti, tako i o važnosti da se deci plasiraju kvalitetni sadržaji.
Nudili smo informacije o oblastima koje trenutno obrađujemo sa decom i zanimljive činjenice iz tih oblasti. Podsticali smo ih da sa decom istražuju na internetu. U svakoj oblasti su roditelji imali određeni zadatak. Primera radi, u praistoriji su sa decom pisali priču „ Moje putovanje kroz praistoriju“, gde je bilo primetno istraživanje roditelja o temi praistorije za potrebe pisanja priče, ali i zajednički rad roditelja i dece. Ideju o pisanju priče dala su deca, koja su inicirala pisanje grupne „ Priče iz praistorije”.
Šta smo dobili?
Roditelji su u anketama naglasili da su mnogo naučili o umetnosti od svoje dece. Podstakli smo roditelje da istražuju, proširuju svoja znanja, ali ono što je suštinski najznačajnije, je to što smo kod roditelja osvestili princip, da je „nemati znanja o nekoj oblasti“ samo početna tačka ka saznanju, a ne nešto čega bi trebalo da se stide. Ovakav stav prema „neistraženom“, razvili smo i kod svih ostalih učesnika istraživanja.
Deca koja su imala kratku pažnju i crtež koji odgovara mlađem uzrastu, rado su učestvovala u radionicama. Likovni izraz ove dece je znatno uznapredovao.
Tokom rada, deca su menjala svoj doživljaj umetnosti i kulture, tako da sada umetnost povezuju sa mudrošću i pameću, a kulturu povezuju sa umetnošću. Estetika “moderne” kulture u potpunosti je zamenjena estetikom velikih umetnika. Deca su i u slobodnim aktivnostima birala da prelistavaju reprodukcije poznatih umetnika.
Od roditelja smo dobili povratne informacije da deca svakodnevno kod kuće prenose znanja koja su stekla u vrtiću, kao i da češće iniciraju likovne aktivnosti kod kuće.
Sa decom i roditeljima smo posetili sve raspoložive muzeje u širem okruženju. Ako roditelji sa decom posete muzej i u tom prostoru se i deca i roditelji osećaju prijatno i prihvaćeno, veća je verovatnoća da ponove posetu muzeju i nekoj drugoj postavci. Time smo proširili publiku kulturnih sadržaja.
Kreatori konzumenata…
Govoreći o uticaju okruženja moramo posebnu pažnju posvetiti deci. Naši najmlađi, posebno su osetljiva i ranjiva kategorija koja zaslužuje zaštitu od sveopštih sadržaja koji se plasiraju. Moramo se složiti da pojedini mediji potkopavaju kulturne i obrazovne standarde, stavljajući akcenat na zabavu i senzaciju. Živimo u “društvu spektakla”. To je neosporno.
Ali hajde da svi uradimo “ono malo” što je do nas… A deca će znati da to prepoznaju.
Mi smo ponudili kvalitetnije sadržaje i proširili znanja i iskustva iz oblasti umetnosti. Time smo direktno uticali na likovno izražavanje deteta i poimanje pojma kulture kod svih aktera.
„Ne radi se o vaspitanju umetnika, već o vaspitavanju budućih proizvođača i konzumenata, koji bi morali imati osetljive i pune razumevanja odnose za vrednosti stvorene čovekovim radom, bilo fizičkim, bilo intelektualnim“. (Irina Daubnerova).