Cela naša ličnost stane u jednu jedinu reč – vaspitanje. Objektivno gledajući na svet koji nas okružuje možemo zaključiti da je taj pojam itekako podcenjen. Čak i oni koji imaju glavnu ulogu u tom procesu, a to su naravno roditelji i škole, ne znaju mnogo o tome. Obrazovne institucije u svojoj definiciji osim obrazovnog imaju i vaspitni rad, međutim, vaspitni ciljevi se ne postavljaju a samim tim se ni ne ostvaruju. U obrazovnim institucijama vaspitni proces je pomešan sa „lepim ponašanjem“. Glavno sredstvo kojim se dolazi do njega jeste uspostavljanje discipline koja se uglavnom zasniva na strahopoštovanju. To je koncept koji, kako nam iskustvo govori, nije efikasan. Zašto? Iz jednostavnog razloga što nema dubok uticaj na ličnost, ne dovodi do unutrašnjih promena, niti razvija pozitivne crte ličnosti. Sve što roditelji i škola propuste da urade za decu u vaspitnom procesu ispoljava se kroz destruktivne obrasce ponašanja, negativna uverenja, nisko samopouzdanje i nerazvijeno samopoštovanje. O posledicama pogrešnog pristupa vaspitanju ne samo da se piše, već ih svi možemo i osetiti kroz svoje odnose sa decom ili drugim ljudima. Postavlja se pitanje zašto dolazi do toga? Do toga dolazi zbog neznanja. Vaspitanju se ne pridaje značaj, niti ljudi misle da je to nešto za šta je učenje potrebno. Vaspitanje je prepušteno samom sebi, deca takođe, kao da se od njih očekuje da se lepo ponašaju, da znaju šta je dobro a šta loše, da znaju kada da ćute a kada da pričaju. Očekujemo da deca to znaju bez obzira što ispred sebe nemaju model od kojeg bi isto to naučili. Želimo da deca ne viču, i to im saopštavamo dok istovremeno vičemo na njih. Možemo to nazvati paradoksom vaspitanja, neznanjem, nesvešću ili kvazi metodama.
Proces vaspitanja odvija se putem vaspitnih metoda i ono što je najvažnije znati jeste da se metode razlikuju od ideološke osnove roditelja! Najveći psiholozi i pedagozi ukazivali su na to da se deca rađaju „čista “, kao što danski pedagog Jesper Juul kaže, deca su kompetentna, to su društvena bića sa razumevanjem i empatijom. Problem nastaje kada je ideologija roditelja drugačija i kada svoju decu posmatraju kao asocijalna bića koja treba naučiti prilagođavanju. Kada je okruženje takvo, onda prethodno pomenute predispozicije ne mogu da se razviju. Umesto da upotreba metoda zadovolji potrebe deteta, one zadovoljavaju potrebe roditelja i kao takve pretvaraju dete u objekat.
Još jedan jako važan pojam u vaspitanju ili odnosima uopšte jesu granice. Oduvek su se u roditeljstvu postavljale granice ali na potpuno pogrešan način. Potrebno je postaviti granice ali SOPSTVENE jer postavljanje tuđih jeste izraz moći. Jedan od elemenata granica jeste sloga. Roditelji se moraju slagati i pred decom se nikako ne sme raspravljati. Verovalo se u tu ideju, koja je sa aspekta učenja, pogrešna. Na taj način deci se šalje poruka da ne postoji sloboda mišljenja i da je potrebno uvek samo klimati glavom. U principu jedino oko čega roditelji treba da se slože jeste da je neslaganje prihvatljivo. Svako ima svoje mišljenje i treba da ga izrazi birajući adekvatan i asertivan način. Drugi element je strogost ili sposobnost da se kaže „ne“. Ovo je, naravno, potpuno pogrešno i suprotno otvorenom dijalogu koji treba da postoji između roditelja i dece i koji podrazumeva svačije potrebe. Još jedan element o kome ćemo razbiti iluzije jesu posledice koje nužno treba da postoje ali je od presudnog značaja da li u tim slučajevima roditelji izbegavaju odgovornost ili decu uče odgovornosti. Sinonim za posledicu jeste fizička kazna koja postepeno urušava naš odnos sa detetom. Time se kod deteta stvara osećaj krivice a roditelji ovim prustupom izbegavaju da nauče decu najvažnijoj životnoj lekciji a to je lična odgovornost. Poslednji element je pravednost ili težnja roditelja da budu upravu. Demagogija ili propovedanje nije vaspitna metoda, bar ne ona koja donosi dugoročne rezultate. Upamtite, deca vas ne slušaju, ona vas posmatraju!