Na putu ličnog razvoja lekcija zahvalnosti je češto prva stanica. Ona koja klesa sve ostale puteve na kojima stičemo moć upijanja za nadolazeće lekcije. Možda je i u tome čar zahvalnosti, u tome što je čvrst temelj za građenje usputnih životnih lekcija. Ranac sa nepostojećim dnom u kome ubacujemo po jedan suvenir kao podsetnik naučenog.
Hodajući tako stazom duhovnog razvoja, često se desi da zbog trenutnih ubrzanih koraka obasjanih ushićenjem i gladom za upijanjem napitaka sveznanja, naiđe momenat kada se ukovitlamo sa ustaljenošću i zaboravimo na početak, na one početne korake koje su nam dolivali čaroliju otkrivanja.
Tako se dogodi i sa lekcijom zahvalnosti, da iznova i iznova na stranicama dnevnika ili u svojim mislima dok je primenjujemo, pominjemo istovente stvari. I to nije toliko loše, jer valja biti zahvalan na svemu što imamo, međutim onaj element zahvalnosti koji nam donosi mogućnost otkrivanja novih a opet postojećih stvari u našim životima zbog kojih može srca da nam zaigra, ostaje skriven, potisnut danima opčinjenim drugim saznanjima, tuđim rečima, drugčijih tema…
Ovo razmišljanje me je okupiralo poslednjih dana, kada sam primetila da na belim stranicama mog dnevnika zahvalnosti navodim repetitivne stavke, stvari koje umesto da mi donose osećaj zahvalnosti, ustvari crpe moju energiju jer sam ja odlučila da unesem dozu običnosti među redovima dnevnika koji je tu da me istrenira da upravo u momentima običnosti ja uvidim neobičnost a onda nju obavijem zahvalnošću. Dozvolila sam samom činu sazidane rutine da preovlada i postane automatski.
To me je navelo na razmišljanje da li postoji kap nezahvalnosti u istreniranoj rutini zahvalnosti? Onu koju mi biramo da prolijemo i u kojoj nema mesta za trenutak svesnosti darežljivosti i nagrada života. Čiji je ritam sačinjen od prostih nota. Zato sam sebi zadala listu zahvalnosti u narednih 30 dana, onu koje bi me razbudila i umila i ona koja bi razbuktala iskrice istinske zahvalnosti koja se lako obmotava oko srca.
U nastavku je delim i sa tobom, ukoliko si i ti primetio da na putu razvoja postoji i određeni momenti stagnacije koje ponekada ne želimo da priznamo sebi. Nadam se da ćeš i ti pronaći među ovim redovima istinsku lekciju zahvalnosti, onu koju si naučio na početku svoga putovanja. Onu koja tvome oku daje moć da blagoslove koje već imaš oko sebe uvidiš po prvi put!
U svom životu zahvalan/a sam povodom:
- osobe koja je u mom životu
- svog tela koje može da…
- prirodi koja mi omogućava da..
- osobine koju posedujem i volim kod sebe
- okoline u kojoj živim jer mi pruža…
- jedne usvojene navike u jutarnjim časovima
- omiljene knjige koja me je naučila da…
- obrazovanja koje mi je omogućilo da…
- jedne slobode koje imam u svom životu a to je…
- jednog sata u danu u kojem mogu da….
- uspomene koja mi greje dušu
- događaja koji me očekuje u budućnosti
- zemlje koje sam imala prilike da upoznam
- mirisu koje razbudi sećanja
- nečeg što sam danas imala prilike da uvidim
- određenog blagoslova u teškim vremenima
- loše navike koja mi ipak mami osmeh
- razgovora koji mi je doneo…
- lekciju koja mi je promenila pogled na život
- tehnologiju koja mi omogućava da…
- odbijanje koje mi je donelo…
- strancu kojem je moja pomoć doprinela
- rečenicu koja me je trgla iz ustaljenosti
- pesmi kojoj se stalno okrenem
- odnosu sa osobom koja mi donosi radosti
- aktivnosti kojima mogu uliti svoje vreme
- strancu čija je pomoć meni doprinela
- ukusu omiljene hrane
- određenom kutku u svom domu zbog…
- početku i kraju koji su mi doneli…
Najveća količina zahvalnosti akumulirana je u sitnim zbivanjima koja su skrojena među nitima života. U onim nitima koji su već sklupčani u nama i šćućureni među svakodnevnicom a opet mi ih po prvi put uočavamo.
Možemo sebi priznati da ih ponekada nemamo među svojim prstima, a u momentu priznanja postoji i momenat delanja koji onda postaje pokretač, dozvola i podsetnik za nastavak već dobro poznatih i usvojenih lekcija. A zahvalnost je prva među njima.
Koji su povodi razlivanja tvoje zahvalnosti među sve prostorije tvoga bića?
S originalnošću, Katarina