Da li smo sebe izneverili ako nismo uradili nešto onako kako smo planirali? Koliko zaista treba da se osećamo loše ukoliko naši postupci nisu u skladu sa onim što očekujemo od sebe? Da li je to samo još jedna naznaka da sebe ne poznajemo ništa bolje no neko drugi što nas poznaje ili jednostavno se menjamo iz dana u dan?
Svi mi mislimo da smo posebni i da nas niko, ama baš niko ne razume. Glumimo hladnokrva i objektivna bića, a opet sa svakom drugom osobom pronalazimo zajednički jezik, jer sve nas muči ista surova realnost.
Kod nas se onaj ko ide kod psihijatra smatra ludakom koji ima šifru i na sebi ludačku košulju. Svuda u svetu je normalno da se ide kod psihijatra, kao na kafu sa prijateljima, razlika je samo što psihijatra plaćaš i ispovedaš mu se bez brige da li će tvoje tajne i strahove odati. I pričam ja tako sa mojim psihijatrom, jer ko će te bolje slušati no onaj kome plaćaš za to, i kažem ja:
– Ali vi ne shvatate – jer i ja pripadam tom samitu neshvaćenih – ja nisam zadovoljna ovim životom, ja ne mogu da shvatim da postoje lenji ljudi koji ne žele da budu uspešni na svim životnim poljima.
– Jovana, da li možeš da shvatiš da ono što ti smatraš uspehom nije uspeh za svakoga?
– Ne. Jer ja sam ubeđena da želim normalne stvari koje svako želi.
– Tebe ne treba da bude briga šta drugi žele, radi ono što ti srce kaže. Nemoj da razbijaš svoju glavu pitanjima zašto neko sluša turbo – folk muziku, pusti ti sebi Buč Kesidija ili Svemirka i uživaj.
Problem je u tome što svi želimo različite stvari, ali svakako treba da živimo i da pratimo svoje srce, a ne šablon. Nemojte nikada da reagujete i da se ponašate onako kako ste sebi zacrtali da treba. Ne postavljajte sebi granice. Pustite malo život da vas vodi, jer taj vaš život je već dugo vremena proveo sa vama, pa zna i on nešto. Verujte mi, onaj čovek u delu „Stranac“ nije bio čudan, on je samo bio čovek. Nije njega ni Kami prikazao kao čudaka već ga je narod tako shvatio. Zato vi nemojte da dozvolite da na vas utiču prosečni ljudi i zapamtite da nikada nije pravo vreme za nešto što ne želite, a ne želite to čim se pitate da li je pravo vreme!
Volim da sedim na svojoj terasi i da posmatram ljude iz prikrajka i da im se divim, svačiji život ima neku muku, pa je ljudi ipak ponosne nose i bore se sa njom, svaki život može biti knjiga ako se potrudimo. Svaki čovek može biti ljubav ako to zaželimo.
Pošto sam već rekla da treba da pratimo svoje srce, u jednoj knjizi sam pročitala da mi, naime, u velikim potezima, odnosno glavnim koracima našeg života postupamo ne po pravilima, već po jednom unutrašnjem impulsu, po instinktu koji dolazi iz najdublje unutrašnjosti našeg bića i, nakon toga, ono što smo uradili poredimo sa tuđim postupcima ne uzimajući na um da:
„Eines schickt sich nicht für alle“
Odnosno: „Jedno ne dolikuje svima“.
Sada pokušajte da razumete emocije koje dolaze spolja, ne iz samoostvarenja, već iz samouzdizanja. To nisu prirodna osećanja – njih su stvorili vaše društvo i kultura, ono što danas nazivate “modernim dobom”, da bi vas učinili produktivnim i držali vas pod kontrolom. Te emocije vam nikada neće pružiti ispunjenost i sreću kao kada vas zadivi priroda, kada uživate u društvu prijatelja, ili u radu kome se prepuštate. Osećanja koja vam je nametnulo društvo usmerena su na to da izazovu opijenost sobom.
To društvo, ti ljudi su uglavnom sve bitno zaboravili. Poštovati, pomagati, saosećati, davati, smejati se, družiti se, radovati, posećivati, poklanjati, osećati, slušati, ćutati, biti oslonac, biti uteha, biti prijatelj i ono što je najvažnije biti čovek! Zaboravili su živeti! Ovo je samo imitacija života. I sada pogledajte te ljude oko sebe. Nalazite li među njima jednu, jedinu osobu koja nije u potrazi za prizemnim zadovoljstvima, koja nije alava i sebična, koja svesno ili nesvesno ne provodi trenutak svog postojanja u traženju svih tih prizemnih zadovoljstava? Nalazite li ljude koji nisu zaboravili sve ono, koji su pre svega ljudi koji žive?
Kada sve to sagledate, shvatićete kako se ljudi upinju da osvoje svet, živeći potpuno praznim životom, bez pravih vrednosti, uz ishod potpunog gubljenja svoje duše. I baš zato što “jedno ne dolikuje svima” ne treba da se poredimo sa drugima. Naši postupci su samo naši!
Spadam u onu izumiruću, retku vrstu koja još nije zaboravila i koja nastoji da nikada ne zaboravi biti čovek!
