Često imamo priliku da čujemo one što se žale na život, ponekad na ljude, prečesto na šefa, ali retko kada na sebe. Tada, dok slušamo sve te ljude, u njihovim pričama prepoznajemo i sebe i onda sami sebi kažemo: “Ma nisi ti takav, ti se ne žališ, tebi je sve lepo”. I tako mi bežimo smatrajući da ćemo uspeti da umaknemo samima sebi. I tada se nađemo u ćorsokaku. I onda smatramo da odatle izlaza nema, ali tada grešimo.
Kao što glumac dobro pročita scenario pre nego što potpiše ugovor, tako i mi moramo dobro da sagledamo svoje postupke, jer kasnije dok bežimo od njih čujemo samo svoj eho kako neumorno udara o zidove dok kroz hodnik jurimo ka ćorsokaku. Onda tražimo mape, putokaze i pokušavamo da osmislimo strategiju kako bismo napustili taj ćorsokak, a zapravo treba samo da sednemo i udobno se smestimo i tako zavaljeni da se suočimo sa stvarnim problemom, odnosno sa nama samima.
Dolaskom na svet, postajemo autentična bića, koja nisu ni pre, niti će posle postojati. To znači da smo mi jedinstveni i govori nam da moramo biti odgovorno biće, jer niko nije živeo ovaj naš život pre nas i ne možemo da nečije odluke šablonski preslikamo, već moramo sami da (raz)mislimo i da donesemo odluke.
Naše biće teži ka ljubavi, jer je i iz ljubavi nastalo. Odrastanjem u zdravoj porodici, koja predstavlja stub ljubavi i krunu života, gde velelepnost duha igra najvažniju ulogu, još uvek detetu, misli ne određuju život, ali će imati udela u kasnijem dobu.
Dolaskom adolescencije i misli dolaze kao prirodni proces. One su utkane u najdublje grane duhovnog stanja. Kako rastemo mi sve više kontrolišemo misli i vrlo često ih potiskujemo i tako dolazimo do tačke kada se nalazimo u ćorsokaku. Tamo smo završili, jer nismo mislili. Problemi su se gomilali, brige rasle, ali mi nismo seli i promislili o svemu tome, niti smo tražili rešenje. Žurili smo i jurili. Užurban tempo života, prekratak dan, još kraći san, previše vremena na društvenim mrežama…
Činjenica je da su se umnožile i osavremenile novine, internet, televizija i radio, ali društvene mreže su spojile sve te stvari u jednu. Ne treba ni da se potrudimo, ni da išta izaberemo, ceo svet nam sam dolazi. Možemo da prisustvujemo katastrofi u Ruandi, požarima u Australiji, patentiranju rakete i puštanje iste u Svemir.
Moramo da budemo u toku sa dešavanjima kako bismo mogli da ostvarujemo društvene kontakte. Ah, kontakt – preka potreba u našem dehumanizovanom svetu. Promovisanje i izlaganje pogrešnih vrednosti samo da bismo bili prihvaćeni u društvu u kojem vladaju čovekove slabosti skrivene pod maskom. A kada odlučimo da skinemo masku dobijamo etiketu ludaka. I zato mi vodimo borbe sa nama samima. Da li da skinemo masku? Da pobegnemo od društva, jer ono ne zna da ceni kulturu i prave vrednosti ili da ostanemo u tom društvu i da izgubimo sopstveni moral? I dok se ovo pitamo u ćorsokaku i kom smo se našli shvatamo da nemamo više vremena da razmišljamo, čekaju nas obaveze kojima se vraćamo. Opet jurimo i žurimo, a slobodno vreme provodimo na društvenim mrežama.
Paradoksalno je to što sada kada toliko ljudi “upada” u intimu našeg doma posredstvom društvenih mreža mi se osećamo jako usamljeno, a depresija – “bolest ovog veka” pogađa blizu 40% populacije. Neke statistike kažu da dva miliona Francuza dnevno koristi neuroleptike, lekove za smirenje i antidepresive.
Problemi se ponovo gomilaju, a brige rastu. Kada se sve to skupi i dođe do eksplozije, ponovo se nalazimo u ćorsokaku i ono na šta tada treba da pomislimo jesu životinje. Nas misli i sposobnost govora razlikuju od životinja. Životinje ne mogu biti slobodne, niti antropomorfne. Nagon i instinkt njih čini. A nas čine misli. Misli ne određuju ljudsku egzistenciju, kao pojam od rođenja do smrti. Period u kom misli imaju značajan uticaj, jeste trenutak kada ih sam čovek postane svestan.
Kada postanemo svesni naših misli mi počnemo da mislimo. I tada shvatamo da ne treba da se žalimo na život, na ljude, na šefa, niti na društvo. Od kukanja i žalopojki nema vajde! A ni od izgovora, ne možemo da se vadimo na to da je dan prekratak i da je previše obaveza. Ne možemo da se žalimo na društvo koje plasira pogrešne vrednosti. Potrebno je da mislimo, da stvorimo vreme za sebe i da budemo sasvim svoji.
Ko ne voli samoću, taj ne voli ni slobodu, jer smo slobodni samo onda kad smo sami.
Vremena se menjaju, ali mi ne možemo da stagniramo. Potrebno je da mislimo i da učimo, jer samo usavršavanjem kroz zdrava i dobra načela možemo da ostavimo staru odeždu i da obučemo novu. Nova odežda je malo pametnija i bolja i što više menjamo odežde to postajemo bolji ljudi koji su pametniji i originalniji.
Odvajanjem vremena za sebe mi hranimo dušu. A kako odrastamo, sve manje vremena provodimo na društvenim mrežama, jer u tom procesu i tranzciji nas samih koji odrastamo, mi shvatamo da društvene mreže nisu bitne i one ne mogu da zavređuju toliko naše pažnje.
Kreiramo svoj dan, radimo samo ono što nam prija, prestajemo da se žalimo i da kukamo, hranimo naš um i našu dušu i tek tada krećemo da živimo ljubav!