Jedna od večnih dilema u nauci je da li zaista postoje slučajna otkrića (serendipity), ili su ona uglavnom posledica nekih ideja koje su se tokom eksperimenata razvile u nešto neočekivano i slučajno.
Zapravo postoje četiri najverovatnija tipa slučajnih otkrića u nauci.
Prva su ona koja se izvode na jednom polju, a dovedu do revolucionarnog otkrića na drugom. Dobar primer za ovaj tip je otkriće da bojni otrov, gas iperit, može da se koristi kao lek za leukemiju i to je praktično sam početak hemioterapije u lečenju kancera.
Dva američka lekara su tokom II svetskog rata pokušavala da naprave protivotrov za ovaj otrov kojim je u I svetskom ratu ubijeno desetine hiljada vojnika i civila. Istražujući kliničke slike ljudi koji su bili izloženi iperitu ustanovili su da su svi imali veoma nizak nivo imunih ćelija u krvnim ćelijama, čijom mutacijom nastaju leukemija ili limfomi. Pomislili su da, ako ovaj molekul može da ubije normalne ćelije, može i ćelije raka i nakon proba na životinjama 1942. godine su pokušali lečenje na pacijentu koji je bio u termalnoj fazi leukemije.
Poboljšanje stanja koje su zabaležili je bilo neverovatno. Ovaj tretman se smatra početkom hemioterapije.
Drugi tip slučajnih otkrića u nauci su ona koja se odvijaju u potpuno nepoznatim oblastima, i koja dovode do neočekivanih otkrića. Dobar primer bi bilo Rentgenovo otkriće X-zraka. Godine 1895. nemački fizičar Vilhelm Rentgen radio je sa katodnim cevima. Primetio je da čime god da pokrije katodnu cev, njeni zraci su u mraku osvetljavali ploču koja je bila u blizini. Jednom je stavio ruku ispred katodne cevi i na ploči su se pojavile slike kostiju šake. Ploču je zamenio fotografskom pločom i sve dalje je istorija.
Treći tip slučajnih naučnih otkrića su ona do kojih se dođe potpuno neočekivanim putem. Dobar primer je vulkanizacija gume koju je prvi uradio američki inovator, samouki hemičar, Gudjer (Goodyear). Amerika je tridesetih godina 19. veka bila zahvaćena “gumenom groznicom”. Svi su obožavali vodootporni materijal koji se pravio od prirodnog kaučuka, ali ih je entuzijazam prošao kada se ispostavilo da guma zimi postaje kruta, a da se leti topi. Gudjer je proveo godine pokušavajući da gumu učini postojanijom i dok je 1839. godine demonstrirao jedan od svojih neuspešnih ogleda, par kapi gume mu je palo na vrelu ringlu, gde se vulkanizovalo i postalo tačno onakvo kako je on i želeo – vodootporno, elastično i trajno, nezavisno od promene temperature. Kuriozitet je da se takvi postupci koriste i dan danas, a da je on umro u ogromnim dugovima.
Četvrti tip bi bila otkrića čija je primena bila minorna, na nečem prilično nevažnom za civilizaciju, a koja su dobila pun smisao razvojem novih tehnologija. Primer za to su lepljena stakla koja se koriste za šoferšajbne, a koja su se prethodno koristila za neku laboratorijsku opremu. Najpoznatije otkriće ovog tipa je svakako Flemingovo otkriće penicilina, te nećemo o njemu, ali – da li znate da je preko 1.400 lekova koji se danas koriste otkriveno slučajno? Ili u fazi laboratorijskih istraživanja ili u kliničkim studijama. Primer za prvi slučaj bi bio antikancer lek širokog dejstva, cisplatin, a za drugo, dramamin koji je tokom kliničkih ispitivanja kao antihistaminika opisan kao odličan lek za mučnine u putu, ili vijagra koja je napravljena kao lek za pritisak, a završila kao lek za potenciju. Ali da se vratimo na cisplatin.
Američki naučnik Rozenberg je 1965. godine ispitivao dejstvo električnog polja na rast kolonija bakterije e. coli. Primetio je da su bakterije u električnom polju prestale da se dele, ali i da su se uvećale 300 puta. Povezao je da to ima veze sa platinastom podlogom za koju se ispostavilo da je cisplatin. Dalje je pretpostavio da, ako tako deluje na ćelije bakterija, verovatno deluje i na ćelije raka. Razmišljanje se, na našu sreću, pokazalo kao ispravno i 1978. godine je proizvedena prva količina leka platinola.
Jedno od zanimljivih slučajnih otkrića svakako je i Raderfordovo otkriće jezgra atoma. Njegovi studenti su “gađali” zlatne folije alfa-česticama i primetili su da se alfa-čestice rasipaju. Zamolio je da provere da li se neki od tih zraka odbijaju unazad, iako to nije imalo mnogo smisla. Njegovi studenti Gajger i Marsden su kasnije pričali da su mislili da ih on samo proverava. A zapravo je na osnovu tih specifičnih odbijenih alfa čestica Raderford postavio teoriju da se u atomu nalazi jezgro u kome se nalaze protoni i koje čini masu atoma.
Pročitaj i: 150 godina Periodnog sistema elemenata
Tekst: Tanja Božić
Foto: Rohan Makhecha on Unsplash