Smiljana Grujić je psiholog i psihoterapeut konstruktivističkog pravca. Ima dugogodišnje iskustvo u obrazovanju dece, mladih i odraslih koji brinu o deci.
Strastveno veruje u moć obrazovanja. Najviše se bavi emocijama, komunikacijom, nesporazumima u međuljudskim odnosima, izazovima ličnog rasta i razvoja. U Fondaciji „Novak Đoković“ Smiljana Grujić radi na poziciji programskog menadžera.
Svoju profesionalnu karijeru ste usmerili ka obrazovanju. Čime se rukovodite u radu, u šta verujete, a šta vam teško pada?
Osnova onoga što radim je izgradnja poverenja, kreiranje bezbedne sredine u kojoj će oni sa kojima radim moći da podele sve što žele, a da ih niko ne procenjuje, analizira, kritikuje, savetuje. Ono što je moje iskustvo u radu jeste da kada se poverenje i razumevanje obezbedi, dogodi se promena. U procesu uzajamnog vaspitanja, koji ja podržavam, osnovno pitanje koje odrasla osoba postavlja sebi je sa kojom motivacijom želim da neko nešto uradi? Da li želim da neko uradi nešto zato što me se plaši, ili želim da uradi nešto jer hoće da uči, istražuje, otkriva? Verujem u svetlu budućnost prepunu različitih mogućnosti, jer održavanje statusa kvo je mnogo lakše nego ulaganje truda i vremena da promenimo način na koji mislimo. Po meni, obrazovanjem možemo da kompenzujemo društvene slabosti, i sama nastojim da svaki dan budem bolja danas nego juče. Ponekad mi teško pada činjenica da su promene i na ličnom i na profesionalnom planu teške i što njihov tok nije linearan. Obično ono što želimo da promenimo ne uspeva iz prvog puta, pravimo greške. A to je na neki način i lepo, učim na greškama i onda obično dođe uspeh u onome u čemu težim. Ako se ponekad obeshrabrim, ja se konsultujem sa mladima, jer smatram da njihove oči gledaju u pravom smeru. Svi znamo da je skoro nemoguće da kontrolišemo okolnosti u kojima smo se našli, ali ono što je moguće je otkrivanje načina kako da budemo bolji i načina da delujemo u krugu ličnog uticaja. Verujem u koncept uzajamnog vaspitanja, to je proces razmene onoga što se dešava i unutra i spolja u svakome od nas.
Kako ste se odlučili da vam rad sa decom i roditeljima bude fokus?
Imala sam priliku da tokom svoje profesionalne karijere razgovaram i radim i sa decom i sa roditeljima. Često su i jedni i drugi želeli razumevanje, a nije ga bilo, često je trebalo da se urade male stvari da se odnosi poboljšaju, a odnosi se nisu poboljšavali. Roditelji žele da podstaknu razvoj svoje dece, a nekada su ti načini nekonstruktivni. Uvidela sam koliko je važno graditi odnos sa detetom zasnovan na uzajamnom poverenju i videla sam da je mnogo važnije da radimo na prevenciji nego na intervenciji. Neki roditelji pokvare odnos sa svojim detetom i onda bi da ga poprave, a u nekim slučajevima bude kasno. To me je uvek inspirisalo da radim na tome kako bi se roditelji pripremali za tu ulogu, jer oni su važni i u najvećem broju slučajeva najvažniji u podršci deci. Volim često da postavim pitanje roditeljima da li žele da vaspitavaju svoju decu ili da ih dresiraju? Ako hoće igru moći sa decom, i to je u redu, međutim, to ne vodi ostvarivanju dugoročnih ciljeva koje roditelji žele za svoju decu. Deca me inspirišu, a roditelji me podsećaju svakodnevno koliko im je potrebna podrška i koliko im je potreban doživljaj da nisu sami i da ima onih koji misle na njih.
Istraživanja ukazuju na značaj kvaliteta ranog iskustva za dečji kognitivni, društveni i emotivni razvoj, kao i na njihov dugoročni uspeh u svim domenima života
Predano pomažete ljudima da se izbore sa izazovima koje roditeljstvo nosi i zajedno sa koleginicom Ninom Sokolović osmislili ste program “Podrška, ne perfekcija“. Recite nam nešto više o samom programu i o svom načinu rada sa njima.
Nina Sokolović i ja smo osmislile program “Podrška, ne perfekcija” i na najbolji mogući način spojile iskustvo i mladost. To je bila Ninina ideja, iako sam ja i pre toga radila sa roditeljima i decom, jednostavno smo se spojile u pravo vreme. Našle smo se zahvaljujući Fondaciji „Novak Đoković“, bez koje se ovaj program ne bi ni desio, zbog čega i ona i ja imamo preveliku zahvalnost za osnivače Fondacije. Oni su nam dali priliku i potpunu slobodu sa poverenjem da jedan ovakav program razvijemo. Oni su verovali u to što radimo, bez puno reči, suptilno i nežno, baš onako kako je bilo potrebno. Ja sam oduvek volela nastojanja roditelja da unapređuju svoju roditeljsku ulogu. Osnovna poruka programa je da deci nisu potrebni savršeni roditelji, već roditelji koji će podržavati decu, koji će umeti da čuju šta je detetu potrebno. Kroz ovaj program roditelji dobijaju podršku, veštine i znanja na koje mogu da se oslone u obavljanju najtežeg i najvažnijeg posla – podsticanje razvoja sopstvene dece. Program ima 10 radionica, koje traju 90 minuta i u okviru koje grupa roditelja koja ima decu do sedam godina dele iskustva, praktikuju nove veštine i znanja sa stručnim osobama koje su obučene za rad sa roditeljima i koji su obučeni od strane tima Fondacije „Novak Đoković“ u okviru koje se ovaj program realizuje na teritoriji različitih gradova u Srbiji. Moto programa je da roditelji sve mogu odložiti osim ljubavi. Kroz naš program je prošlo preko 1.200 roditelja i iskustva su predivna. Toliko pozitivne energije i ljubavi koje dajemo mi roditeljima i oni nama je nešto što nam daje energiju da budemo još bolji i da zajedno istražujemo načine da se to ostvari. Roditeljima ne dajem recepte, jer oni ne postoje. Jako je važna izgradnja poverenja, ponekad je za to potrebno vreme. Ako nema poverenja, roditelji nisu spremni da dele svoje strahove, strepnje, izazove. Jer roditelji žele najbolje za svoju decu. Oni i kada kritikuju, žele da podrže dečji razvoj. Način nije dobar, međutim, pozitivna srvar stoji iza toga.
Vidi i: Jelena i Novak Đoković otkrili šta im pomaže da se razvijaju kao roditelji
Koju ulogu ima rano obrazovanje na kasniji razvoj detetove ličnosti?
Sva deca bi trebalo da imaju pravo na dobar početak u životu. Istraživanja ukazuju na značaj kvaliteta ranog iskustva za dečji kognitivni, društveni i emotivni razvoj kao i na njihov dugoročni uspeh u svim domenima života. Princip ravnopravnog pristupa kvalitetnom predškolskom obrazovanju i vaspitanju prihvaćen je kao ključni elemenat koji postavlja temelje za učenje tokom čitavog života za svu decu. Dete koje živi u okruženju neprijatnih osećanja, pasivizirano, sputano, bez aktivne komunikacije sa okruženjem, ne razvija isti broj neuronskih veza kao dete koje je izloženo različitim pozitivnim stimulacijama. Kako će se razvijati dete, više zavisi od toga kakav je bio njegov rani razvoj, u kojoj su meri aktivirani moždani potencijali i na taj način otvoreni kapaciteti za učenje. Jako je važno kakvi su odnosi u porodici, da li je porodična atmosfera podržavajuća ili osujećujuća, da li je dete uvaženo i podržano bezuslovnom ljubavlju i da li se razvija u pravcu svojih prirodnih kapaciteta i interesovanja.
Nedavno je na Kopaoniku održana šesta po redu Drugarijada koju je, sa timom stručnjaka, organizovala Fondacija „Novak Đoković“. U čemu je značaj ovakvih edukativno-zabavnih manifestacija za mališane iz manje razvijenih sredina?
Deci su potrebne prilike da osete, nauče, primene, prošire ono što nose u sebi. Deca imaju veliki potencijal. Da bi se taj potencijal rascvetao, treba deci pomoć i podrška odraslih. Brižnih odraslih. Naša fondacija želi da svako dete ima jednake šanse i organizovanjem ovog kampa prijateljstva i drugarstva želi da pruži prilike za decu iz manje razvijenih sredina. Mi hoćemo deci da pružimo prilike da ih podržimo da sanjaju svoje snove i želimo da im kažemo da se snovi ostvaruju ako sanjaju. Na osnovu onoga što se dešava tokom tih sedam dana i na osnovu onoga što nam kažu deca kada se vraćaju svojim kućama, mi smo sigurni da radimo pravu stvar. Deca su obogaćena novim iskustvima, poznanstvima, naučili su neke nove veštine, probali su neke aktivnosti koje nikada nisu, plivala su, ronila, plesala, projektovala, komponovala, podelili su sa svojim drugarima ljubav i radost učenja. Za nas je to veliko ushićenje što možemo da budemo deo te radosti. Mi deci na Drugarijadi želimo da poručimo da su važni i vredni, da su zaslužila poštovanje, da smo tu za njih i svake godine obogaćujemo aktivnosti slušajući šta nam oni kažu, jer osmesi i lepota koja se širi posle druženja sa njima je najlepša zahvalnost za ono što činimo za njih.
Tekst: Andriana Janković
Foto: Privatna arhiva