Da li postoji univerzalni način da se smiri beba koja ne prestaje da plače? Nauka je došla do rešenja. Nakon što su testirali različitite metode i tehnike, japanski naučnici su došli do jednostavnog „recepta“ uz pomoć kojeg beba prestaje da plače u roku od 30 sekundi.
Japanski istraživači su, na osnovu na dokaza dobijenih nizom istraživanja, došli do odgovora: koja tehnika umirivanja uplakanih beba je najefektivnija?
Tehnika i rad zasnovan na njoj, objavljen u časopisu Current Biology, podrazumeva da roditelji, staratelji ili negovatelji najpre pet minuta lagano hodaju sa bebom u naručju, nakog čega bi roditelj bio u sedećem položaju zajedno sa bebom dodatnih pet do osam minuta. Nakon toga, beba je umirena, uspavana i spremna za premeštanje u krevetac, pokazuju rezultati studije.
„Mnogim roditeljima je veoma poznat neumoljivi plač beba, pa čak i usred noći“, ističe vodeća autorka istraživanja dr Kumi Kuroda iz RIKEN centra za nauku o mozgu u Japanu.
„Nemogućnost da se beba umiri predstavlja problem — posebno za nove i neiskusne roditelje — koji može dovesti do manjka sna, povećanog stresa, pa čak i do zlostavljanja deteta u određenom broju slučajeva“, poručuje dr Kuroda.
U pomenutoj studiji, istraživači su uporedili efekte različitih tehnika koje roditelji koriste da umire svoju decu. Neuronaučnici iz RIKEN centra su koristili EKG aparat — uz pomoć kojeg su pratili promene otkucaja srca beba — i video kamere za promene u ponašanju kod 21 uplakane bebe (od novorođenčeta do sedam meseci starosti) koje majke drže u naručju u četiri različite situacije: dok se šetaju po sobi, dok sede, leže ili svoje bebe drže u kolicima i ljuljaju ih napred-nazad.
Od svih pomenutih, jedna tehnika se izdvojila kao ubedljivo najefektivnija — bebe koje su majke nosile dok su šetale su prestajale da plaču u roku od 30 sekundi.
Efekat tehnike „hodanja sa bebom“ bio je još očigledniji kada je lagana šetnja trajala najmanje pet minuta, kako su u tom periodu bebe ne samo prestale da plaču, već su i zaspale.
„Iznenađujuće, ovaj efekat je izostao kada su bebe i prethodno bile mirne“, dodaje Kuroda.
Autori predlažu da se hodanje izvodi na „ravnom i čistom prolazu i ujednačenim tempom, bez naglog zaustavljanja ili skretanja“.
Kako su sve bebe imale fiziološki buran odgovor na odvajanje od svojih majki, nametnuo se novi izazov. Kako ih staviti u krevet, bez ponovnog aktiviranja plača. Istraživači su tako došli do zaključka da što su bebe duže vremena spavale u majčinom naručju, manja je verovatnoća da će se probuditi tokom premeštanja u krevetac.
Nalazi studije pokazuju da je optimalno da dete bude u naručju majke koja sedi, nakon šetnje, i u narednih pet do osam minuta.
„Čak i kao majka četvoro dece, bila sam veoma iznenađena kada sam videla rezultat našeg istraživanja. Mislila sam da je buđenje deteta u tom slučaju (tokom polaganja u krevetac) povezano sa njihovim položajem ili nežnošću naših pokreta“, kaže Kuroda.
Dok je japanski eksperiment uključivao samo majke, Kuroda poručuje da će efekti sasvim izvesno biti slični kod svakog staratelja ili negovatelja bebe.
„Mnogi roditelji intuitivno odgajaju decu dok slušaju savete i tehnike drugih ljudi bez njihovog relevantnog testiranja. Samim tim, potrebna nam je nauka kako bismo razumeli ponašanje beba, kako su one daleko složenija bića nego što se to misli“, zaključuje Kuroda.
Pročitaj i: Dr Shefali: Detinjstvo roditelja je u direktnoj vezi sa ostvarivanjem punog potencijala deteta!
Autorka: Nataša Kilibarda
Foto: Hollie Santos on Unsplash