„Rečnik nove stvarnosti“, autorke filološkinje Marjane Stevanović, objavljen je u jeku rasprave o rodno senzitivnom jeziku i očekivano je izazvao dosta reakcija. S jedne strane, kao spisak tačnih naziva zanimanja u ženskom rodu koji će pomoći da svi oni konačno uđu i u našu svakodnevicu i utvrditi novo mesto koje žene imaju u aktuelnoj stvarnosti; s druge kao “nepotrebno skrnavljenje” jezika koje još više zaoštrava problem rodne ravnopravnosti. U razgovoru s Marjanom Stevanović, razbijamo i takve kritike.
Šta je Rečnik nove stvarnosti?
Rečnik nove stvarnosti daje pregled naziva zanimanja, titula, zvanja u ženskom (takozvani socijalni femininativi) i muškom gramatičkom rodu. Ovim rečnikom skrećemo pažnju na jezička sredstva koja postoje u našem jeziku a kojima možemo adekvatno da predstavimo žene u njihovim realnim društvenim ulogama.
Kome je namenjen?
Svim govornicama i govornicima našeg jezika.
Šta je drugačije u odnosu na Priručnik za upotrebu rodno osetljivog jezika?
Priručnik se bavi pitanjem povezanosti jezika i društva sa stanovišta rodnih studija i feminističkih teorija. Iste godine je objavljen i Vodič za upotrebu rodno osetljivog jezika, u kome se obrazlažu drugačiji pristupi jeziku od strukturalizma, koji je kod nas dominantan ali zastareo teorijski okvir. Strukturalizam sagledava jezik na nivou jezičke strukture a ne u kontekstu njegove povezanosti i sinhronizacije sa društvenim tokovima i kao takav nema potencijal da razmatra pitanja rodno osetljivog jezika. Obe publikacije sadrže i rečnik na kraju kao dodatak za praktičnu primenu. Rečnik nove stvarnosti je samo rečnik (uz kraći uvod i predgovor), sa nešto više imenica, a prednost je što ima digitalnu formu i mogućnost da se ažurira.
Šta ta “nova stvarnost” sve podrazumeva? Živimo li je?
Nova stvarnost se odnosi na naše društvo u kome su žene prisutne u javnom prostoru na gotovo svim pozicijama na kojima su pre pola veka bili isključivo muškarci. Tu stvarnost naravno živimo, ali kad sve one sa svojim zanimanjima budu dobile potvrdu i u jeziku i kad ih bez zadrške budemo nazivali akademkinjama, istraživačicama, hirurškinjama isto kao što nazivamo učiteljice, vaspitačice, čistačice, spremačice… onda možemo reći da tu stvarnost i prihvatamo, odnosno da ravnopravno doživljavamo i žene i muškarce u svim njihovim društvenim ulogama.
Kako zapravo rodno senzitivan jezik doprinosi ravnopravnosti?
Treba istaći da je predstavljanje zanimanja žena u ženskom rodu samo jedan deo ukupne problematike. Možda je važniji način na koji govorimo o ženama ili kako sa njima razgovaramo, da li ih percipiramo kao osobe sa manje autoriteta ili kompetencija, pa pribegavamo predrasudama da su, na primer, „preko kreveta“ dospele na neke pozicije, a ne svojim zaslugama. Kroz rodno osetljivu upotrebu jezika treba da istaknemo da jednako vrednujemo žene i muškarce. Dok razmišljamo kako da se izrazimo u tom smislu, istovremeno menjamo svest i počinjemo da prepoznajemo neke zastarele i loše predstave o ženi koje su ukorenjene. Zato je rodno osetljiv jezik jedan od važnih aspekata rodne ravnopravnosti.
Kako odgovarate na to da je “nasilno menjanje jezika zbog rodne ravnopravnosti nedopustivo”?
„Nasilje nad jezikom“ je floskula koja pripada poznatim jezičkim mitovima i služi za manipulaciju koja u ovom slučaju ide u korist očuvanju patrijarhalne ideologije i ideologije standardnog jezika, a to je ideja o „čistom, neiskvarenom“ jeziku. Ova ideologija je štetna jer afirmiše standardni varijetet kao jedini „ispravan“, diskriminišući tako govornike dijalekatskih sredina. Korisna je samo delu preskriptivnih lingvista koji se uz pomoć tih mitova predstavljaju kao brižni čuvari našeg jezika. Standardni jezik je jedan od kodova koji smo kao zajednica izabrali da nam bude zajednički radi lakšeg sporazumevanja i pravilan je koliko i drugi varijeteti. On je regulisan u okviru jezičke politike kojom države usmeravaju jezik u pravcu nekog poželjnog jezičkog ponašanja. Na primer, utvrđuje se kako ćemo govoriti i pisati u administraciji, šta ćemo pisati velikim slovom, kako ćemo zvati svoj jezik, koje ćemo pismo koristiti. Tako je u nacionalnom interesu zaštita ćirilice i država preduzima određene mere u tom pravcu. E sad, kad je reč o nacionalnom pismu kao identitetskom elementu, onda su mere prihvatljive, a kad je reč o rodnoj ravnopravnosti, onda su mere „nedopustive“. Prvim zahtevima za upotrebu i standardizaciju rodno osetljivog jezika prethodi obimna argumentacija proistekla iz višedecenijskog naučnoistraživačkog rada u oblasti roda i jezika. Tvrdnje da rodno osetljiv jezik ne doprinosi rodnoj ravnopravnosti ili da je muški rod „neutralan“ pokazuju nepoznavanje ili ignorisanje te argumentacije i činjenica. Ne može se vršiti nasilje nad jezikom, ali možemo da govorimo o intelektualnom nasilju, jer se ovde radi o činjenici da su žene već dosta vremena deo akademske i naučne zajednice, da su došle do nekih novih i drugačijih znanja i da nastoje da unesu neke promene u društvu. U ovom slučaju je namera da se izmeni jezička politika i jezički standard koji je davno ustanovila muška intelektualna elita. Otpori su veliki i radije će se ignorisati i diskreditovati naučnice nego što će se sagledati i prihvatiti njihovo iskustvo i znanje.
U poslednje vreme se dosta priča o tome, a imamo čak situaciju da se neke žene protive tome da ih predstavljaju kao ministarke, advokatice… Dakle, čak i u onim profesijama gde to nije baš “lomljenje jezika”. Zašto?
Moj je utisak da se žene čak više protive nego muškarci, ali je opštepoznato da su žene i najrevnosnije čuvarke patrijarhata. Ženama je kao „drugom polu“ uvek teže da se ostvare i budu prihvaćene i priznate u svojim zajednicama i baš zbog toga srčanije ustaju u zaštitu dominantnih kulturnih vrednosti. Deluje nelogično da im smeta da budu ministarke, advokatice, ali ne i čistačice, vaspitačice, dakle tradicionalno ženska zanimanja. Ne smetaju nam ni brojne kreativne tvorevine kojima se žene vređaju i omalovažavaju poput dronfulje, kučke, sponzoruše… Ženski rod imenice je markiran i taj mocioni sufiks nam odmah stavlja do znanja da je u pitanju žena, nešto što je u našoj svesti i dalje podređeno i nedovoljno kompetentno, pa bismo se radije sakrile iza muškog gramatičkog roda.
Koliko se u današnjem obrazovnom sistemu i, posebno, na Filološkom fakultetu vodi računa i uči o rodno senzitivnom jeziku?
Na postdiplomskim studijama se izučava, što se može videti po brojnim master radovima i doktoratima. Dok sam ja studirala nisam imala pojma o tome, niti sam znala za neke druge teorije osim strukturalizma. Verujem da se u srbistici danas makar pominje, jer je problematika postala vidljivija.
Postoje li neke reči s kojim ste se namučili pri kreiranju Rečnika?
Ne, jer nisam ništa izmišljala, sve te imenice imaju potvrdu u jezičkoj praksi. Kao maternji govornici svi možemo lako da izvedemo imenicu ženskog roda. Normativni lingvisti eventualno mogu da sakupe taj materijal i da preporuče za standardnu upotrebu one reči koje su izvedene prema principima standardne tvorbe.
Zašto je vama lično bilo bitno da sastavite Rečnik nove stvarnosti?
Ja se godinama čvrsto zalažem za standardizaciju rodno osetljivog jezika i rado prihvatam inicijative koje tome doprinose. Posebno je značajno što inicijativa za ovaj rečnik dolazi od jedne kompanije, dakle iz jedne potpuno nove sfere, koja se generalno ovim pitanjima ne bavi. To za mene znači da na nivou društva pitanje rodno osetljivog jezika postaje jasnije i da se zahtevi za njegovu upotrebu prepoznaju kao legitimni.