Zoja Kukić, jedna od osnivačica Startita, boravila je u Vašingtonu, gde je u okviru programa vlade Sjedinjenih Američkih Država razmenjivala iskustva sa još 40 uspešnih žena. Za “Original” prenosi svoja iskustva i utiske, kao i šta je ono najvažnije što je donela s ovog putovanja.
Imala sam veliku čast da skoro čitav mesec provedem u programu američkog Stejt departmenta posvećenog ženama preduzetnicama. Vlada Sjedinjenih Američkih Država već 70 godina organizuje International Visitors Leadership Program, u okviru kojeg dovodi strane lidere iz različitih oblasti u SAD radi razmene iskustava, kako međusobno, tako i sa američkim stručnjacima. Do sada je kroz program prošlo više od 200.000 ljudi, među kojima je čak 500 sadašnjih i bivših predsednika i premijera iz celog sveta. Ove godine, prvi put u istoriji, odlučili su da neke ljude koji su već učestvovali u ovom programu pozovu ponovo, i to baš žene preduzetnice. Među 41 preduzetnicom iz 38 zemalja našla sam se i ja kao predstavnica Srbije.
Mi žene ćemo češće reći da je naš uspeh pre posledica srećnih okolnosti nego što je posledica našeg rada i znanja. Verujem da se to neće lako promeniti, ali ću pokušati sebe češće da potapšem po ramenu
Ovaj malo duži uvod u sam program napravila sam namerno jer verujem da pojašnjava činjenicu koliko su sjajne žene s kojima sam provela mesec. Nisu samo zemlje i kulture iz kojih dolazimo bile drugačije – dolazile smo iz različitih privrednih oblasti, od poljoprivrede preko mode do IT-ja. Najmlađa među nama imala je 25, najstarija 60 godina; posebno mi je upečatljivo bilo saznanje da je svaka od žena u programu, pored svog posla, dodatno doprinosila razvoju svoje zemlje kroz različite aktivnosti.
Među novim poznanicama izdvojila bih nekoliko čije biografije ostavljaju na mene posebno jak utisak:
- Nilam iz Indonezije – vodi lanac restorana brze hrane sa 1.500 objekata u devet zemalja, ima troje dece i bivšeg muža koji ju je zlostavljao godinama;
- Aliza sa Tajlanda – stoji iza rastuće azijske IT platforme za donacije i jedina je žena na listi 10 najuticajniji Tajlanđana u ovoj godini;
- Nuabisa iz Južnoafričke Republike – sada vodi svoj drugi biznis, a iz marketinške kompanije u kojoj je prethodno radila izašla je u trenutku kada su imali 88 zaposlenih. Bori se za prava crnkinja i preduzetnica u svojoj zemlji;
- Mam – vratila se u Senegal, pokrenula kozmetičku kompaniju koja posluje u celom svetu i osnovala asocijaciju žena investitorki radi pomoći drugim ženama u njihovim poduhvatima.
U upravnim odborima kompanija i danas ima više osoba koje se zovu Džon nego što ima žena
Teško je i pojmiti, a kamoli uobličiti sve što sam doživela i naučila iz njihovih iskustava, ali ću ovom prilikom pokušati da zabeležim tri lekcije za koje mi se čini da su se prožimale kroz gotovo svaku upečatljivu priču:
1. “Globalno” ima drugačije značenje od onog što nam se servira
Kada god sam ranije razmišljala o nečemu što je namenjeno celom svetu, uvek sam podsvesno zamišljala tržište Severne Amerike i zapadne Evrope; naravno, svet je zapravo mnogo više od toga, iako smo kao Evropljani navikli da vidimo samo naš kontinent kao dominantan (uz SAD). Kada se nađete na istom mestu sa 40 žena od kojih je samo vas šest iz Evrope, jasno vidite koliko su zemlje i kulture različite i koliko bogatstvo čitava civilizacija može imati upravo zbog tih različitosti. Sve podsvesne predrasude nestaju ukoliko se potrudimo da spoznamo zemlje izvan sopstvene uske vizure, a naročito ukoliko pokušamo da razumemo mehanizme koji pokreću kulture na drugim kontinentima. Sa druge strane, neki društveni fenomeni su, nažalost, prisutni u celom svetu – ovde mislim na diskriminaciju, sa kojom se sreću mnoge od ovih žena. Od nipodaštavanja rada i ličnosti, do ekstremnog fizičkog nasilja, mnoge od njih susrele su se s preprekama koje bi i najodlučnijeg pojedinca naterale da posustane. Ipak, one nisu, a ja sam njihovu bol u procesu borbe za sebe i za svoje okruženje doživela kao svoju.
2. Kada uspemo jasno da kažemo šta želimo i zauzmemo se za sebe, otvaraju nam se razne mogućnosti
Na samom početku programa posetili smo događaj na kome su se predstavljali odabrani društveno odgovorni startapi. Timovi su imali tri minuta da predstave svoju ideju i s obzirom na to da vrlo često organizujem ili makar prisustvujem takvim događajima u Srbiji, nisam očekivala da ću doživeti nešto posebno novo. Brzo sam se razuverila – poslednjih 30 sekundi prezentacije svaki tim je iskoristio da kaže kakva vrsta pomoći bi im značila od ljudi u publici (kontakti, deljenje određenih informacija, prodaja njihovog proizvoda itd.). Nakon prezentacija, svakom timu je prišlo barem desetak ljudi koji su odmah ponudili konkretnu pomoć kakvu su timovi i tražili. Slični događaji obično prođu u nekim opštim temama gde se konkretno razgovara isključivo sa investitorima ili kupcima proizvoda koji se predstavljaju, ali ovi timovi su osmislili način da izvuku maksimum iz publike. Bitno je dodati i da se sama publika mnogo bolje povezala sa predstavnicima za koje je tačno znala šta im treba.
Za mene konačna potvrda gorenavedene priče došla je preko Nuabise, već pomenute koleginice iz programa: ona mi je konkretno i detaljno objasnila kako želi svoj posao da učini zaista globalnim i potom dodala da joj je važno da to znam pošto veruje da mogu da joj pomognem u razvoju poslovanja. Njen plan je bio toliko jasan da sam odmah prepoznala i prilike koje sa sobom nosi – ipak, kada me je pitala kakav je moj poslovni plan za budućnost, uvidela sam da nije ni približno oblikovan koliko njen. S tim u vezi, sigurna sam da će mi prioritet biti da jasno verbalizujem sve buduće planove i da ih tako prenesem dalje.
3. Bez obzira na to koliko su uspešne, žene se globalno suočavaju sa sličnim problemima
Značajan deo ovog programa posvetili smo temama koje se posebno tiču žena u poslovnom i preduzetničkom okruženju. Razmatrali smo razloge zbog kojih čak i danas ima malo žena na liderskim pozicijama u firmama i, plastično objašnjeno, zbog čega u upravnim odborima kompanija ima više muškaraca koji se zovu Džon nego žena. Zatim smo i međusobno mnogo pričale o tome i shvatile da je pozadina ovih izazova svugde slična, samo se intenzitet i opseg problema menjaju u zavisnosti od kulture iz koje žena dolazi.
Shvatile smo da smo sve mi, ma koliko uspešne bile, vrlo samokritične i nesigurne. Prvog dana smo se upoznavale i svaka je imala jedan minut da se predstavi ostatku grupe. Nakon ovog predstavljanja moje glavno pitanje bilo je: Šta ja radim u ovoj grupi sjajnih žena? Toliko su njihove biografije i dostignuća bila velika i značajna da sam verovala da sam greškom zalutala među njih. I zaista, narednih nekoliko dana uglavnom sam samo slušala i upijala sve što se priča – nisam postavljala nikakva pitanja, kamoli iznosila svoje stavove. A onda kako smo se upoznavale, shvatila sam da su se i neke druge žene osećale isto tako, i to žene sa impresivnim biografijama. Ovo je za sve bilo otrežnjujuće iskustvo – koliko malo značaja sebi pridajemo za ono što smo postigle, a kako se lako divimo drugima. Ovaj zaključak je potkrepljen i velikim brojem istraživanja koja sam potom pročitala. Mi žene ćemo mnogo češće reći da je naš uspeh posledica srećnih okolnosti nego našeg rada i znanja. Verujem da se to neće lako promeniti, ali ću pokušati da sebe češće potapšem po ramenu. Sada imam i grupu od 41 žene i tu smo da jedna drugu na to podsećamo, a svima predlažem da se okruže ljudima koji će im pomoći da budu bolji i koji će ih podsećati na to koliko su već dobri. Uz adekvatnu podršku, svima će nam biti lakše da naposletku pristupimo i sistematičnijoj promeni celokupnog društva.
Zamislite samo gde bi sada društvo bilo da 50 odsto celokupne svetske populacije nije bilo milenijumima sputavano!
Tekst i foto: Zoja Kukić