Udruženje KROKODIL (Književno regionalno okupljanje koje otklanja dosadu i letargiju) otvorilo je u samom centru Beograda prvi regionalni Centar za savremenu književnost, u kojem se zapravo dešava mnogo više od književnosti, a s piscem Vladimirom Arsenijevićem, koji stoji iza ovog projekta, imali smo još jedan povod za intervju – njegov novi roman “Ka granici”, koji predstavlja treći deo serijala započetog proslavljenom knjigom “U potpalublju”.
Kroz razgovor dotakli smo se njegovih aktuelnih interesovanja i ambicija kad je u pitanju pisanje, ali i drugačije vrste delovanja na književnoj, kulturnoj, pa i na društvenoj sceni našeg dela sveta.
Šta za KROKODIL znači novootvoreni Centar za savremenu književnost?
– Mi smo 2009. krenuli sa prvim festivalom KROKODIL, nakon čega je osnovano udruženje, a već od sledeće godine bili smo u potrazi za nekim fizičkim prostorom. U današnje vreme je zgodna okolnost to da je kancelarija zapravo virtuelna stvar – gde god da ima internet mreže možete da radite sa laptopa, i mi smo to koristili, ali smo razumeli da nam je za komunikaciju kakvu smo želeli potreban prostor. Ujedno, želeli smo da radimo programe koji nisu festivalskog karaktera, koji nisu tako veliki, organizuju se brzo i odvijaju se na nekom dnevnom nivou, da ponudimo različite dinamike publici koja nas prati. I eto, desilo se da je 7-8 godina prošlo dok se nismo smestili u Karađorđevoj 43 i počeli s radom u septembru ove godine. Mada Centar za savremenu književnost nekom može da deluje suviše ozbiljno, reč je o jednom opuštenom prostoru koji radi sedam dana nedeljno od 10 ujutru do 10 uveče. Dani su mirni i prijatni, a gotovo svake večeri imamo programe različitog karaktera. Naravno da sve to ima jednu književnu komponentu , ali se ne zadržava na tome, već zalazi i u društveno-političke teme, debate, u fuzije književnosti s vizuelnim umetnostima, muzikom… Sarađujemo s različitim ljudima, što nas raduje, a raduje i beogradsku publiku pošto nam je sve veći problem kako da primimo sve ljude koji su zainteresovi za određene sadržaje.
Sećam se da smo tad mislili: Ima li ičeg dosadnijeg od književnih promocija? Ni mi koji smo bili direktno u književnosti nismo odlazili na te događaje jer su bili ubistveno dosadni i nekako jadni.
Znači, otklanjate dosadu i letargiju na jednom novom nivou…
– Cela ta skraćenica KROKODIL (Književno regionalno okupljanje koje otklanja dosadu i letargiju) seže dalje u prošlost. Negde krajem devedesetih, pred NATO bombardovanje Srbije, krenuo sam s nekim prijateljima da razmišljam o tome kako bi valjalo da pokrenemo izdavačku kuću, koja će kasnije postati Izdavačka kuća „Rende” 2000. godine, neposredno pred izbore na kojima je Slobodan Milošević izgubio, nakon čega se desio i 5. oktobar… Osećalo se u vazduhu da se nešto dešava i ja sam mislio da treba dočekati spreman taj izlazak iz devedesetih, koji je koincidirao s početkom nove decenije, novog veka, novog milenijuma. Osećaj da bi neke stvari konačno mogle da se otvore za nas bio je i te kako prisutan. I imao sam utisak da bi tom dobu odgovarala neka vrsta aktivizma u kulturi. Nameravali smo da razbijemo tu dosadnu pompeznost koju često promovišu ljudi koji se bave književnošću u ovoj zemlji. Najuspešnija izdavačka kuća tog vremena na ovim prostorima zvala se „Stubovi kulture”. A mi smo rešili da budemo neka kuhinjska stvar, rende – kuhinjska stvar koja dekonstruiše i sir i šargarepu, a onda možda i književnost. Sećam se da smo tad mislili: Ima li ičeg dosadnijeg od književnih promocija? Ni mi koji smo bili direktno u književnosti nismo odlazili na te događaje jer su bili ubistveno dosadni i nekako jadni. I tad smo odlučili da radimo književne promocije a da ne progovorimo ni jednu jedinu reč. Dosta smo se služili multimedijima, inscenacijom, oživljavanjem prostora, i onda su ljudi opazili da „Rende” ima drugačiji odnos prema tim stvarima. Istovremeno, u Hrvatskoj je bio pokrenut festival FAK, koji je bio malo pank književni kružok, gde su postojali neki principi poput onog da se nikad ne nastupa u tim visokoobrazovnim institucijama, već u klubovima, barovima, pabovima; da ne postoji medijacija između publike i pisca, već da pisci direktno komuniciraju s publikom… FAK je na tim principima izneo tu danas već mejnstrim književnu scenu u Hrvatskoj. Mi smo napravili neke kontakte i pozvali FAK ovde, tad smo se još zvali Jugoslavija, pa je naslov događaja u Centru za kulturnu dekontaminaciju bio FAK JU. To je bilo fantastično, došli su pisci sa čitavog eks-Ju prostora, koji je nama tad, nakon svih devedesetih, i dalje bio jako blizak, i ljudi su reagovali strahovitom dozom emotivnosti. Mislim da je književni kvalitet bio nesporan, ali sam taj osećaj da ti nakon svih tih godina i nakon svih užasa u centru Beograda sedi Ćićo Senjanović i čita s onim svojim splitskim akcentom na mnoge je delovao katarzično. Onda se FAK raspao i ja sam osetio da je nastala neka vrsta rupe. U međuvremenu sam izašao iz Izdavačke kuće „Rende” i 2007. smo počeli da razmišljamo da kroz neki novi festival revitalizujemo to što smo radili u okviru FAK-a uz ono što je radilo „Rende”. I tako je nastao KROKODIL, prvi put održan 2009. godine i od tada je samo rastao. Ove godine smo imali 10. jubilarni veliki festival i zaista je fantastična stvar kad vidite mnogo više od 1.000 ljudi po večeri koji dolaze da čuju pisce. Svuda postoji osećaj da nema književne publike i da ona treba da se razvija, a mi nekako sve ove godine dokazujemo da publike ima ako znate kako da joj pristupite.
Ja sam okrutni optimista i jako me nervira neprestani fatalizam
Šta danas prepoznajete kao misiju KROKODIL-a?
– Stalno verujemo da treba iskoračiti iz regionalnog i ući u internacionalno, i to je jedan veliki izazov za nas. S druge strane, vidimo da beogradska publika najviše uživa u regionalnoj komponenti. Kad smo radili jedan mali film za 10-godišnjicu, nazvali smo ga „Okrutni optimizam”, jer kad smo razmislili o tih 10 godina, imali smo jedan čudan, podvojen osećaj da se s jedne strane mi osećamo dobro jer radimo nešto u šta verujemo i što ljudi prihvataju, neki čak i s oduševljenjem, a da je s druge strane ambijent u kojem živimo sve lošiji i lošiji. I to se ne odnosi samo na ovu našu neposrednu realnost u Srbiji. To se odnosi i na regionalne odnose, na evropski kontinent, pa i na čitavu planetu. Mi se krećemo nekim jako čudnim pravcima i niko sa sigurnošću ne može da kaže kuda mi to zapravo idemo. Pretpostavka je da je na prostoru nekadašnje Jugoslavije jako teško govoriti o nacionalnim književnostima jer su ta razgraničenja jako varljiva, i da je jako lako dokazati da postoji jedinstvena književnost jezika koji je podeljen u četiri politički razgraničena jezika u skladu sa dejtonskom logikom, koja je ispala dominantna u čitavom regionu. Mislimo da bi trebalo objediniti to, time bi se cela priča deprovincijalizovala. Na velikim sajmovima u Lajpcigu ili u Parizu ili u Londonu, umesto da imamo te jadne štandiće sa kojih se merkamo, a uglavnom smo svi smešteni pored nekih toaleta jer to nam mogućnosti dozvoljavaju, i prikazujemo naše budne književne produkcije. Kada bi to bio jedan štand koji bi obuhvatio Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru – to bi već moglo da se pokaže kao književnost vredna pažnje u evropskim okvirima, jednog jezika koji ima svoje varijante kao i svaki drugi, a čije je svojstvo da se te varijante uzajamno ne prevode, što vrlo jasno govori o tome da je reč o jednom jeziku. Nažalost, zbog tih identitetskih surevnjivosti to se ne događa. A zbog poslovne surevnjivosti glavnih igrača, uglavnom u Srbiji i Hrvatskoj, gde je najveći izdavač ujedno i najveći knjižar i na jedan predatorski način voli da kontroliše tržište, ni do komunikacije ne dolazi. Dakle, imamo jednu višestruku uklještenost – kad prestane teror politike, kreće teror biznisa. Zašto okrutni optimizam? Jer sve što smo mi radili u lošijem je stanju nego što je bilo kad smo počinjali. Tako da je zapravo naša misija i dalje ista kao što je bila 2000. godine, pa 2009. godine i sada u 2019. Stvari se kreću, ali ne baš pravolinijski i ne baš uvek unapred.
Jeste li vi optimista?
– Okrutni da. Mene su jako kritikovali kad sam u jednom intervjuu rekao da me jako nervira neprestani fatalizam i da mislim da je stvarnost ipak slojevitija od stavova koji se otprilike svode na „gore je nego devedesetih”. Tad meni stvarno padne mrak na oči jer samo neko ko zaista ne zna ništa ni o devedesetim ni o današnjem vremenu može da izjavi tako nešto. Čak ne vidim da je bilo koje objašnjenje potrebno, ali se ispostavilo da jeste, jer ima ljudi koji kažu: Kako nije gore – tad je bio rat pa te ubiju metkom, a danas nas ubijaju sporo. I ti shvatiš da je glupo uopšte pričati o tim stvarima. Ja sam uvek za svaku vrstu kritičke svesti i ne mislim da nečim treba biti posebno zadovoljan u ovoj realnosti, ali naspram one realnosti – vi danas gotovo da nemate vize, ništa vas ne sprečava da putujete, osim ekonomskog momenta, ali granice su otvorene; u Beogradu i u drugim gradovima Srbije ima mnogo više stranaca; imate nove tehnologije, a od vas zavisi da li ćete internet koristiti da uđete u neko globalno polje ili u nekakve skučene mikrosvetove… Na izvestan način imamo tu ogromnu nepravdu koja se valja, ali imamo mogućnost da vidimo više nego što smo videli ikada ranije. I u ime te sveopšte višeznačnosti i činjenice da je nemoguće reći jednostavne istine i povući prave linije, to nas čini bogatijim svakako, ali istovremeno i mnogo više neurotičnim, anksioznim, jer ako udari cunami u Indoneziji i mi učestvujemo u tome, svaka stvar na planeti nas se intenzivno tiče. Mislim da smo u jednom čudnom tranzicijskom periodu gde se svet okreće, dešava se neka vrsta apokalipse, opšte su promene vrednosti i nije lako živeti u ovim vremenima, ali je definitivno interesantno.
Hepi end je jako relativna kategorija, ali verujem da je jedna vrsta varljivog hepi enda moguća
Pomenuli ste devedesete i kolektivna sećanja. Da li su ona iskrivljena i zašto nam se to dešava?
– Od 2000. naovamo traje intenzivan sistematski i složen rad političkih elita u celom regionu na iskrivljavanju istina, i on se jako reflektuje na školstvo, na obrazovanje, naročito na predmete koji se bave jezikom, istorijom, geografijom, koji su strahovito izloženi toj vrsti manipulacije svuda u regionu. Najgore je tamo gde su multinacionalne sredine. Imali ste strašnu situaciju u Bosni i Hercegovini pre godinu-dve, u Jajcu, gde su protestovala deca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koja bivaju razdvajana u okviru projekta koji se zove „Dvije škole pod istim krovom”. To su deca koja žive u istim zgradama, koja se igraju u istim parkićima, ali hrvatska deca idu u prvu smenu, bošnjačka u drugu, hrvatska deca uče iz jednih udžbenika, bošnjačka iz drugih. I deca su se pobunila, to je bila neverovatna stvar. Nosila su transparente na kojima su bile nacrtane kruške i jabuke. Meni to nije baš bilo razumljivo, ali onda mi je neko objasnio da kad su mediji suočili ministarku obrazovanja s tim projektom i rekli joj da deca žele da budu objedinjena i da uče iste stvari u istom razredu, ona je rekla: „Pa, ne možemo mešati kruške i jabuke”. To je taj neverovatan dokaz šta politika može da učini ljudskom umu. Tu smo imali susret prilično dirljive, nepatvorene dečje nevinosti koja ne priznaje nešto što logički ne može da se odbrani i strahovite iskrivljenosti te političke osobe koja u deci vidi kruške i jabuke. U udruženju KROKODIL smo se dosta bavili tim stvarima, prvo jezičkim pitanjima kroz projekte „Jezici i nacionalizmi” i „Deklaracija o zajedničkom jeziku”, koju je potpisalo više od 10.000 ljudi u regionu, a sad intenzivno radimo na jednom projektu koji se zove „Ko je prvi počeo”, u sklopu kojeg sa regionalnim istoričarima radimo na tome da se raskrinka taj lažljivi revizionistički odnos prema našoj sveukupnoj prošlosti, ali se on najviše tiče perioda Jugoslavija i možda ponajviše ratova devedesetih.
I vaš novi roman „Ka granici” dešava se početkom devedesetih. Da li je u njemu sve istina?
– „Ka granici” je treći deo celine koja se zove „Kloaka Maksima – sapunska opera”, koju sam ja počeo davne 1994, kad je objavljena knjiga “U potpalublju”, ali je onda, mimo mojih najluđih očekivanja, ta knjiga, prva stvar koju sam ja objavio u životu, bila nagrađena NIN-ovom nagradom, što mi je dosta poremetilo i život i književne namere. Ja sam odjednom završio u mejnstrimu, a titular najmlađeg dobitnika NIN-ove nagrade se nalepio na mene tako da me i danas tako predstavljaju. U tim novim okolnostima, u kojima mi je jako teško bilo da se snađem, napisao sam knjigu „Anđela”, koja je objavljena 1997. i iako sam planirao tetralogiju, napustio sam tu građu i krenuo da pišem neke druge stvari, računajući da ću joj se vratiti jednog dana kad prođe dovoljno vremena, kad se mi sredimo kao društvo i ne budemo više u ratovima i procvetamo i postanemo neka Švedska. Prošlo je sve to vreme, mi nismo postali nikakva Švedska, ali ipak se situacija promenila i ponovo sam počeo da razmišljam o toj građi, sad i kao o nečemu istorijskom što bi moglo da zanima i publiku koja tad nije bila ni rođena. Ta priča je bila zamišljena da se događa u razmacima od godinu dana u prve tri knjige, dakle od oktobra 1991. do oktobra 1992. Treća knjiga „Ka granici”, koju sam objavio ove godine, okončava taj ciklus, a četvrta knjiga, koja će biti napisana uskoro, biće neka vrsta epiloga koji se dešava u današnje vreme. I u onoj meri u kojoj knjige „U potpalublju” i „Ti i ja, Anđela” nekako, čak i mimo mojih mogućnosti, moraju da se svrstaju u neki novi realizam, u neku stvarnosnu prozu jer ja nisam otkrio neki efikasniji način da se svedoči o tom vremenu, utoliko se „Ka granici” odmiče od toga. Dešava se u vreme kad se zatvaraju kapije, uvode se sankcije, rat u Bosni se već jako razbuktao, počinju logori, a u Srbiji se potpuno ruši svaki kontakt sa spoljnim svetom i kreću ta izuzetno mračna vremena, a protagonisti napuštaju zemlju u poslednjem trenutku i odlaze u Grčku. Tako se priča odvija većim delom u Grčkoj, ali u jednom pomalo mitologizovanom prostoru. To je onakva Grčka, onakvo inostranstvo kakvo se nama u toj potpunoj napuštenosti, usamljenosti u kojoj smo se tada našli jedino moglo činiti kao neka magija, neki nestvaran prostor. Pustio sam protagoniste da se suoče i sa samim sobom, sa sopstvenim lošim navikama i sa tim užasnim ambijentom u kojem su živeli i da donesu neke zaključke.
Četvrti deo ih, koliko sam razumela, ipak zatiče u Srbiji danas. Da li je hepi end moguć?
– Hepi end je jako relativna kategorija, ali da, jedna vrsta varljivog hepi enda je moguća. Ja sam rođen 1965, već se tu nakupilo godina i kroz svašta sam prošao i toliko se stvari preturilo preko naših glava i mnogi ljudi su podlegli na razne načine i nisu više tu na razne načine i ja sam video te procese ljudi koji umiru i ljudi koji odlaze… Sećam se kako sam u imeniku precrtavao sve te ljude kojih više nema i kad sam odjednom video da ima više precrtanih nego neprecrtanih, to me je jako potreslo. I kad sam video koliko talentovanog sveta je otišlo i nestalo i bilo ubijeno i poginulo zbog gluposti ili loših navika… A opet, ti ideš dalje, i sve to nekako ostaje za tobom i samo gledaš da ideš dalje, i na kraju pomisliš kako niko od nas nije rođen da ovde bude večno, niti nam je išta zagarantovano, i da je dobro dok trajemo. I da ima trenutaka, lepih stvari o kojima po pravilu nijedne vesti ovog sveta neće reći ni reč, ali nekad se probudiš i super si raspoložen. Ili izađeš na kafu s prijateljima i sjajno se provedeš. Ili pogledaš neki film koji te posebno dotakne. Ima mnogo malih, jednostavnih, divnih stvari koje su tu u domašaju, koje su tu za tebe, i ako uspeš da nešto stvoriš, nešto malo i ostaviš za sobom, to je lepo. I te stvari može neko da ti oduzme, ali njih valja štititi, uživati u njima i zbog njih ti se nekad učini, nakon svih tih posttinejdžerskih pesimizama, da je život zapravo lep.
Tekst: Ana Kalaba
Foto: Vesna Lalić, Milan Ilić