Nataša Kilibarda vodi antiblog pod nazivom “Neuron en vogue” i suptilni je borac za znanje, promociju nauke, temeljnost i kontinuiranu radoznalost. Samim tim, „Neuron“ i Nataša protiv su zapaćene površnosti i mediokriteta.
Da ne deluje pompezno, njen antiblog nije nikakva nasilna bitka, samo vrsta utočišta za sopstveni razum i zagubljeno strpljenje, po Natašinim rečima. Gleda ga kao passion projekat koji postoji malo više od godinu dana, kao potrebu za ličnim razvojem i hranom za mozak.
Kao pokretna enciklopedija, Nataša Kilibarda pleni energijom i pozitivnim duhom. Uz kafu pričale smo o njenim prvim IT koracima, karijeri naučnog novinara, modi i životnom strpljenju, ali naravno i o projektu neuron en vogue.
„Ceo svesni život sam u nekoj vrsti IT-ja, a početak moje karijere u ovoj oblasti je bio pre oko deset godina u (kako se sada naziva) Ministarstvu trgovine, turizma i telekomunikacija.
Bila sam najmlađa osoba u toj instituciji koja je zaposlena na ugovoru. Radila sam u početku u sektoru za Međunarodnu saradnju kao takozvani focal point za Međunarodnu telekomunikacionu uniju (ITU) Gugl, Pejpaj i Epl, a kasnije u sektoru za odnose sa javnošću državne sekretarke.
Nakon tog angažmana usledila je priča sa tech startapovima na relaciji SAD-Srbija. Na jednoj IT konferenciji u Beogradu devojka koja je radila na prijemu gostiju i predavača nehajno me je povezala sa grupom blogerki, koje su učestvovale na nekom od propratnih panela. Tada je blog kao medij bio u usponu kod nas, pa i interesovanje za različite segmente te profesije. Zašto je pomislila da sam modna blogerka? Po njenim rečima jer sam nosila široku kožnu suknju, zlatne cipele i imala isfeniranu kosu (smeh). Kasnije je videla da držim izrazito tehnički panel i predavanje, pa mi se izvinila, ali ja zaista to nisam videla kao uvredu.
Biti stajliš i voditi računa o sebi u tom smislu ti ne oduzima ništa od kreativnosti i intelekta. Štaviše, to je maltene samo deo izražavanja delova tvoje ličnosti i interesovanja kroz oblačenje.
Nekada je to sve crno, a nekada disko kao jednorog umočen u šljokice. Tada sam prvi put počela da razmišljam da se bavim pisanjem neke vrste bloga i s vremenom je to došlo spontano, jer sam se oduvek interesovala za tri stvari: tehnologiju, nauku i film. Usputno se desila i saradnja sa Centrom za promociju nauke i to ozvaničenje kao naučnog novinara.
Iskreno, teško mi je da izgovorim danas i ovde, pa makar i samoj sebi ‘ja sam naučni novinar’ ili novinar uopšte. Usput, bavljenjem naukom na ovaj način nadomešćujem svoj nikad ispunjen san: da budem fizičarka, ili bar mnogo dobar profesor astrofizike ili astronomije koji će znati da druge duboko zainteresuje za nauku i kosmos, nasuprot usađivanja psihološke odbojnosti od fizike i matematike većini dece na naznaku formule ili integrala”, kaže Nataša gotovo u jednom dahu.
Na kom si fakultetu na kraju završila?
Na sebi najdosadnijem na svetu. Studirala sam i završila ekonomiju (marketing i IT) i to baš lako. U toku studija sam radila, tu ljubav za pisanjem prebacila na film i reklame, pa sam bila scenarista i kopirajter. Bilo je sugestija da upišem master na FDU, ali se za to na kraju ipak nisam odlučila. Ipak, ono što me danas i oduvek pokreće, što je spiritus movens, jeste da sam sebe pitaš zašto i kako? Kako stvari funkcionišu, šta se to dešava u nama, a šta u prirodi, gde je zakonitost, kako učimo.
Nauka u generalnom smislu je tu ključna jer je ona u svemu, zar ne? Kao kad si klinac, rastaviš hemijsku olovku da vidiš kako funkcioniše i onda ćeš je ili vratiti i naučiti kako funkcioniše ili je ostaviti tako raspadnutu i nefunkcionalnu. Lego kockice, igrice za mozak… To je do tebe, verovatno dosta i do vaspitanja. Imam osećaj da smo izgubili taj trenutak u kom se radoznalo ophodiš prema svetu i prema sebi i to u korist bivanja onog najnebitnijeg – pukog korisnika i posmatrača sopstvenog i tuđeg života.
Kako kod tebe teče proces pisanja?
Kada ti dosta stvari prolazi kroz um, koje su mahom kako i zašto, ako ne naučiš da ih kontrolišeš i fuziraš u jasnu celinu i smisao, ništa od posla. Moj proces je možda malo različit od većine pisaca i novinara sa kojima sam razgovarala na tu temu, naročito kada usledi ona takozvana kreativna blokada. Šta radim – imam generalnu ideju koju posle vizualizujem i razvijam u glavi. Kada osetim da priča ima svoju celinu, samo je prenesem na tastaturu. Posle ostaje deo za korigovanje i sitne ispravke ili skraćivanje.
Tako je za sve, ali sa neuronom ide lagano, jer je plod želje, ne posao radi posla (bar ne još uvek). Jedna stvar vezana za mene i pisanje je uvek bila prisutna. Okej, svi danas pišu, iako mnogi nisu fanovi profesionalnog bavljenja time. Meni je to bio fin ventil. Sa druge strane, znam da imam tonu kvizaškog znanja i nepotrebnih informacija vezano za nauku i opštu kulturu, pa sam mislila ako ih ljudima u živim razgovorima nabijam na nos da mogu delovati prepotentno.
U suštini, pogrešno, ali mi je bio potreban samo dobar način da predstavim i delim to znanje. Većina ljudi zaista voli da nauči nešto novo kroz priče ili igru, niko ne voli da ispadne glup. U to me je neuron dodatno uverio.
Na svom blogu spojila sam nauku i modu, što meni ima smisla, ali za mnoge može biti naizgled nespojivo. Stereotipi su čudo!
Kako gledaš na Instagram, s obzirom na to da se deklarišeš kao antiblogerka?
To kako sebe vidim je više beg od stereotipnog gledanja na blogere i influensere danas. Ali zapravo, i jedno i drugo može biti jedan od opisa, jer uticaj jeste pozitivna stvar, ne samo ubeđivanje da ostaviš pola plate u drogeriji. Ima nešto i u glavi. A sve to za Instagram i neuron je meta. Radim priče o popularnoj nauci na Instagramu koji je verovatno nevoljno konzumentsko i površno mesto, malo poprište mediokriteta.
A ne mora tako da bude. Da bi pročitali bilo koji neuron (priču sa bloga), pratioci moraju prvo da ga vide, što nije uvek slučaj sa promenama algoritama, zatim da izdvoje par minuta da ga pročitaju, i to na engleskom. Pa to je u tom „tap, tap, skrol, skrol, svajp” svetu koncept za neuspeh (smeh). Jasno je da pratioci neurona izdvajaju za čitanje malo vremena, fokus i malo više pažnje od konzumiranja uobičajenog sadržaja.
Ali neuron je lepo spakovan pa im bar tu olakšavamo. Peđa Rusić koji radi grafike za postove i ja to svesno i namerno radimo. Meni je korisno, pa ako se neko ukači i shvati poentu, biću srećna kao mladi Njutn kad ga je zveknula jabuka u glavu (što je zapravo mit, jer se padanje jabuke zapravo i nije desilo na takav način). Usput sam spojila nauku i modu, što mi ima smisla, ali za mnoge može biti naizgled nespojivo. Stereotipi su čudo.
Kako u realnosti izgleda taj spoj?
Evo, hajmo da pretražujemo bilo gde na netu propisan dress code za naučnice i naučnike (što je realna stvar), ili ako analiziramo taj opšte prihvaćen nemaran stil oblačenja učenjaka, shvatiš da je to u potpunosti jednostavno i svedeno.
Razlog je najčešće strateški – jer nisu želeli da skreću pažnju ili da budu uzeti za neozbiljne, i još važnije, mnogi nisu želeli da troše svoje istraživačko vreme na biranje garderobe. Ali zato imamo Nikolu Teslu koji je smatran veoma lepim i ukusno odevenim muškarcem, čak i fashionistom. Samim tim, eto i mene, bar da malim delom razbijem tu sliku.
Kako gledaš na konzumiranje sadržaja u današnje vreme?
Smatram da smo sada u čudnoj, ali tehnološki plodonosnoj fazi, ubrzali smo se mnogo, pa i kod sebe to primetim. Mogu da mislim 300 stvari odjednom i da imam sve manje strpljenja. Kao da smo zametnuli negde u amigdali, da jedino ako usporimo, stvari mogu da nas zapravo nauče nečemu, jer smo ih svesniji i generalno, prisutniji smo.
Blog me tera na to strpljenje. Mnogo grešimo kada smo brzi. Na neuronu je to u početku bilo kroz greške u pisanju, ali nisam želela mnogo da se bavim perfekcionizmom, idemo daje, ali naravno sa ispravljenim greškama (smeh).
Koga smatraš ličnim suverenim vladarima savremene nauke?
Ričard Fajnman mi je broj jedan. Jedan pravi buntovni fizičar. Internet je krcat njegovim lekcijama iz fizike, knjigama, ali životnom filozofijom. Da li da ponovim Teslu? Naravno, on mi je veliki motiv. Mislim da sam do 15. godine pogledala sve moguće dokumentarce, intervjue i knjige o njemu.
Karl Sagan i njegov „Kosmos”, bila sam zaljubljena u tu knjigu (smeh). Pre dve godine je izašlo prvo audio izdanje, nakon originalne knjige i TV serijala, pa i posle nove iteracije „Kosmosa” sa Nilom Degrasom Tajsonom. Od tih poznatih – Hoking naravno. Svaka njegova knjiga je na svoj način kultna, iako sam sigurna da nije bila do kraja najrazumljivija širokoj masi.
Svi ovi ljudi su zaslužni za popularizaciju nauke. Mičio Kaku, Bil Naj, Ričard Dokins. Oni su je pretočili da bude pitka, ali da se opet povremeno moraš tri puta vraćati na pasus o crnim rupama (smeh). To su ljudi koji su od naučne karijere napravili novac. Od knjiga, filmova kasnije, Holivud je tu takođe lepo profitirao.
Kako ti se čini „Interstellar“? Jedan od producenata filma je astrofizičar i u toku snimanja filma otkrio je dve-tri nove naučne teorije.
Da, da, dobar je „Interstellar“. Od njima sličnih, „Gravity“ i „Ad Astra“ su dosta površni, barem delovi vezani za fiziku. Ali su bar vizuelno bogati. U poslednjih desetak godina NASA se svojski trudi da veliki deo svojih misija i istraživanja predstavi mnogo zanimljivo, pristupačno i gotivno. To nekad može da ode i u suprotnost, ali hej, i dalje se jasno sećam kako je želja mene kao klinke bila da budem makar spremačica u srebrnom astronautskom odelu u NASA (smeh).
Mislim da je to do uticaja „Star Trek“ i „Baltasar Galactike“. Sada me može nervirati kada vidim velike modne brendove i njihove bele dukserice sa NASA logotipom. Deluje kul, ali opet, samo površno. Možda sam stroga, ali uverena sam da 80 odsto ljudi koji nose taj „NASA duks” ne zna da je sledeća misija čoveka i NASA na Mesec, prva posle više od pola veka, „Artemis“ i planirana je do 2024. Pa možda sa njom i konačno vidimo prvu ženu na Mesecu.
U kom pravcu planiraš da usmeravaš svoj blog u budućnosti?
Mnogo bih volela da pokrenem neki periodični fanzin. Par izdvojenih priča, lepo spakovanih i ilustrovanih. Što se tiče monetizacije, ukoliko se desi, super, ukoliko ne, i to je u redu. Lični cilj je donekle već ispunjen. Samo mogu dalje da ga razvijam. Na stranu ta monetizacija, ali ne stičeš li i ti utisak da smo bombardovani reklama blogera „kupi ovu masku, stavi botoks, ova anticelulit krema je najbolja”.
Nisam skoro zapazila da influenserka ili influenser daju jasnu preporuku za psihoterapeuta, ginekologa, urologa ili endokrinologa, recimo. I tu ne mislim na one knjige iz redova samopomoći. A nije da nam kolektivno nije potrebna psihoterapija. Imam već par poglavlja napisanih – to je neka vrsta mini projekta sa strane, nazovimo je novelom koju odavno želim da napišem. Život i usputne situacije, lekcije i izbori, kroz razgovor sa psihoterapeutom. Ne bih volela da hranimo stigmu, pa bežimo od razgovora o mentalnom zdravlju i higijeni, o anksioznosti ili bilo kojem drugom mentalnom problemu.
Podrška je važna ili eto nam stvarnog Džokera na ulici, „potreban je samo jedan loš dan” i čovek na ivici koji nema šta da izgubi (smeh). Šalu na stranu, i to gledanje u sebe i svoje mentalno stanje je čista nauka, eto i tu poveznice. Što se modnih uzora tiče, nisam sigurna da bih ih tako nazvala. Više su inspiracija.
Da želim neke matore Versace ili Channel komade ili bilo šta od Giambattista Vallija, Oscara de la Rente ili jedne louboutinke, jasno. Mihano Momosa, Ana Ljubinković i Ines Janković rade mnogo dobar posao. Vezana sam i prijateljski za brend nakita i aksesoara Fucking Lion. Priznajem, meni oblačenje ne predstavlja glavolomku, niti satima smišljam šta bih obukla. Isto mi je za odlazak do prodavnice ili događaj koji traži neki svečaniji outfit.
A zapravo, svaki dan zabiberi sebi nešto tako „svečano”, pa bar sebi daj povoda da se super osećaš. Lično, zlato uvek radi posao. Bila sam u dugoj fazi u kojoj sam nosila sve samo classy crno, sa dosta zlatnog nakita, pa mi i danas to bude go-to stil, kada mi se baš ne da nešto u animal printu ili zilion boja (smeh). Biram ono što me inspiriše na nešto novo, pa eto preporuke.
Tako je, na kraju krajeva, nastao i „Neuron en vogue“, kao savršen stil nečije inteligencije – završava svoju priču za Original Nataša Kilibarda.
Tekst: Vanja Ratković
Foto: Nemanja Jovanović