Marko Pištalo je nastavnik drugačiji od onih kakve smo gledali za katedrama – umesto insistiranja na pamćenju bezbroj podataka, on želi da njegovi učenici iz školskih klupa ponesu shvatanje istorije, njen cilj i metod proučavanja. I kako kaže – sasvim mu je dovoljno da na teorije zavere odgovore sa: „Gledanje klipova koji sadrže u sebi reči zabranjena, skrivena, prava istorija nije istraživanje.”
Dobitnik ovogodišnje Svetosavske nagrade, nacionalnog priznanja za izuzetne rezultate u oblasti obrazovanja i vaspitanja, ukoliko pitate bilo koga od njegovih učenika i saradnika – apsolutno je zasluženo postao laureat. Marko Pištalo je profesor istorije u Petoj beogradskoj gimnaziji, pre toga radio je i u Osnovnoj školi “Kneginja Milica”, a radu sa učenicima pristupa na jedinstven način. Svestan da je njihova pažnja drugačija, jer su navikli na brzinu informacija, lekcije im predaje pomoću mimova, pušta im rok pesme, a kao dodatni alat za učenje koristi i jutjub – ali vrlo probran sadržaj – i gotovo da nema dileme da su njegovi onlajn časovi tokom pandemije bili daleko najposećeniji, jer su im pristustovali čak i oni kojima nije predavao u školi.
O svemu ovome Marko je pričao za magazin Original, a razgovor smo počeli temom Svetosavske nagrade i koliko mu ona znači na ličnom, a koliko na profesionalnom nivou:
„Jedan učenik iz mog odeljenja pozvao me neposredno nakon što sam saznao da sam ovogodišnji laureat i rekao: Razredni, iskreno, ne znam šta je Svetosavska nagrada, ali ako ste Vi toliko srećni, onda mi je sve jasno. Sasvim dovoljno da ilustruje moj odnos, kako lični tako i profesionalni, prema onome što je određeno kao nacionalno priznanje za izuzentne rezultate u oblasti obrazovanja i vaspitanja.”
Istorijski mimovi nisu moj izum, internet je preplavljen njima, ja sam ih samo uveo u nastavu i počeo da ih pravim sa učenicima. I znate šta, neki su ispali baš bezveze i nimalo smešni
Predavali ste u osnovnoj školi, sada u gimnaziji. Možete li da povučete paralelu između svog pristupa poslu osnovcima i gimnazijalcima, kao i njihovom odnosu prema učenju?
– Oba uzrasta su veoma zahvalna za rad, s tim što je rad sa gimnazijalcima ozbiljniji, višeg je akademskog nivoa te je kao takav veliki izazov u pogledu pripreme za čas, količine potrebnog znanja i sl. Sa druge strane, rad sa osnovcima ima jednu veliku prednost, a tiče se otvorenosti učenika. Ako ste kreativan profesor, imate neobične ideje, mnogo lakše ćete ih sprovesti među osnovcima.
Zašto? Zato što oni nemaju tu tinejdžersku blokadu koja ih sprečava da se ponekad i glupiraju, zezaju, igraju… Potpuno suprotno, gimnazijalci, što je sasvim normalna karakteristika njihovih godina, imaju tu neku zadršku da se ne „izblamiraju”, sve im je „krindž”, gledaju dosta šta će reći ostali, da li će ih osuditi da se „gube”, „šlihtaju” i sl.
Odakle ideja da lekcije predajete kroz mimove? I kako učenici na to reaguju?
– Sve moje ideje, pa i ta sa mimovima, ishodište imaju u ličnoj zainteresovanosti za popularnu kulturu. S vremenom sam razvio tu „deformaciju„ da podvesno u sadržaju koji konzumiram iz najličnijih razloga počinjem da gledam upotrebnu vrednost u svom radu. Sličan osećaj sam imao pre nekoliko godina kada sam pisao naučno-popularne tekstove za magazin „Politikin zabavnik” . Tada bih hvatao sebe kako događaje iz istorije gledam u formatu „E, ovo bi moglo da bude dobra priča za šire čitalaštvo”.
Mimovi su se već etablirali kao prepoznatljiv društveni fenomen koji ima i komercijalnu (reklame, prodaja mim stranica i likova, čak i jedna kriptovaluta po mim karakteru), političku (videti poslednje predsedničke izbore u SAD), pa smo na koncu otkrili i njegovu pedagošku dimenziju. Istorijski mimovi nisu moj izum, internet je preplavljen njima, ja sam ih samo uveo u nastavu i počeo da ih pravim sa učenicima. I znate šta, neki su ispali baš bezveze i nimalo smešni.
Koje još inovativne metode u edukaciji koristite?
– Sve što oni mogu da vide i što im je blisko nalazi mesta u mojim predavanjima. Ne znam da li su to nove metode. Nije nužno niti je moguće da vi svaki put napravite radiocu mimova, ili da puštate rok pesme sa baš tom istorijskom tematikom. Sasvim je dovoljno da napravite verbalnu paralelu sa nečim njima bliskim.
Primer javne ličnosti koja je na mrežama nekritički podelila potpuno izmišljen citat istorijske ličnosti, političar koji u predizbornoj kampanji nudi „pravu istoriju” nasuprot ove „lažne”, gostovanje pseudoistoričara koje ima milion pregleda na jutjubu, navodno naučni prilaz nekoj istorijskoj temi njihovog omiljenog jutjubera, izjava estradne umetnice da je njen album povezan sa vinčanskim pismom…
Sve to može i verbalno da se saopšti učenicima i sve su to novine koje ne zahtevaju nikavu posebnu tehničku opremljenost. Ovo od vas zahteva da pratite aktuelnosti, da znate odakle duvaju vetrovi u pedagoška jedra, a odakle bure suprotne pravcu plovidbe. Kad učenik kaže neku naučno neutemeljenu rečenicu, a vi mu odgovorite da znate od koga je i gde to čuo, pa mu objasnite zašto nije, to je ogroman pedagoški pogodak i veliki kredibilitet nastavnika u očima učenika jer niste rekli: „Nemam pojma, ti interneti su svakako gluposti, imaš sve ovde u knjizi, ne troši vreme uzalud.” Nikada ne ostajte zatvoreni u gradivu jer iz tog sveta nećete videti ostale svetove zbog kojih ste ušli u učionicu!
Šta Vas motiviše da svakog dana za katedrom date svoj maksimum? Šta je u Vašem poslu toliko „nagrađujuće”?
– Nagrađujuće je kad vidite da vam kažu kako nešto pamte, kako su nešto razumeli i primenili (makar i nakon više godina od momenta kad ste im to objasnili). Kad počnu da posmatraju to kao korisno znanje, a ne nešto apstraktno što postoji samo u knjigama, a u glavama samo onoga dana kada je odgovaranje. Sve stane u rečenice: „Profesore, neki dan je gostovao jedan istoričar, akademik, u gledanom TV programu i tvrdio neverovatne stvari. Ja sam posle potražio njegovu biografiju i video da nije uopšte istoričar, a ta akademija je neko udruženje građana u koje može da se učlani svako ko plati članarinu.” Na ovaj način gradite misleća mlada bića, a kroz njih i zdravije društvo. Najveći mogući motiv!
Koliko su promene izazvane pandemijom korona virusa uticale na motivaciju učenika i koliko su zahtevale prilagođavanje od Vas? Kako ste sa tim izašli na kraj?
– Pa budući da smo i pre pandemije bili upućeni na neke platforme poput „Edmoda” i dosta komunicirali putem Viber-a i Whatsapp-a, čak i Instagrama, vrlo brzo smo se prebacili na onlajn režim. Otkrili su mi jednu gejmersku platformu po imenu „Diskord” i nakon što su mi učenici pomogli da uredim server, nastava je mogla da počne. U nekom trenutku časovima su počeli da se pridružuju i učenici iz moje škole kojima ja ne predajem, a zatim i učenici iz raznih gradova Srbije. Naravno, učenicima je bilo teže pošto su imali mnogo profesora, a sa njima i mnogo načina rada na daljinu. Iz razgovora sa učenicima kojima sam odeljenjski starešina shvatio sam da im je najteže padao rad sa profesorima koji su slali gotove materijale i zadavali mnogo zadataka budući da je ta nastava prilično jednosmerna i uskraćena za reč koja je i dalje osnov obrazovanja.
Mladi veruju autoritetima (bez obzira u kojoj su sferi stekli autoritet i da li su autoritet uopšte). Jedna javna ličnost koja ima milion pratilaca na Instagramu svojom objavom koju je iskopala ko zna gde i odlučila da postavi na svoj profil može da dopre do mnogo više mladih ljudi nego profesor predmeta u čiju oblast proučavanja spada predmet objave. Informacije se prenose brže, ali je i rizik od njihove neproverenosti veći
Rekli ste jednom da su „deca i mladi ogledalo svega onoga što se dešava u društvu”. Šta je ono što vidite kada posmatrate sliku koja se u tome ogleda?
– Vidimo da se veruje autoritetima (bez obzira u kojoj su sferi stekli autoritet i da li su autoritet uopšte). Jedna javna ličnost koja ima milion pratilaca na Instagramu svojom objavom koju je iskopala ko zna gde i odlučila da postavi na svoj profil može da dopre do mnogo više mladih ljudi nego profesor predmeta u čiju oblast proučavanja spada predmet objave. Informacije se prenose brže, ali je i rizik od njihove neproverenosti veći. Informacije se takođe biraju po ključu zvučnosti ili senzacije. Na internetu ima svačega… Ali isto tako se povećao i broj alata koje možemo tamo da nađemo i upotrebimo.
Jedan jutjuber je uradio fantastičnu uporednu analizu naučnog narativa u kojem doktor nauka objašnjava rad 5G mreža (užasno dosadan za laike, pun stručnih termina, težak da se približi široj javnosti) i pseudonaučnog narativa u kojem jutjub zvezda (koja po sopstvenom priznanju ima završenu samo srednju školu) sa ogromnom samouverenošću objašnjava kako 5G uništava život, spaljuje, obara ptice u letu (zanimljivo, dramatično, pitko i plitko) beležeći skoro dva miliona pregleda.
Ja kao profesor mogu da im pustim tjubera koji na duhovit način ukazuje na neodrživost pseudonaučnih tvrdnji, da im i sâm pokažem na primerima (što često i radim) koja su opšta mesta pseudoistorije ili da sa akademske visine kažem: „Ma, internet, zaglupljivanje, nije ni čudo što su generacije sve gluplje.”
Koja je najvažnija lekcija koju želite da Vaši učenici ponesu iz klupa?
– Najvažnija lekcija tiče se kritičkog razmišljanja. Vrlo mali broj njih baviće se istorijom, zaboraviće podatke… Ali ću biti zadovoljan ako sa sobom ponesu shvatanje istorije, njen cilj i metod proučavanja. Sasvim dovoljno da na rečenicu: „Ja znam, ja samo to istraživao„ kažu: „Gledanje klipova koji sadrže u sebi reči zabranjena, skrivena, prava istorija nije istraživanje.” Kao što njihov istoričar nije ni geograf ni astronom, ali kada se u popularnom podkastu pojavi hip-hop zvezda koja kaže da je uverena da je zemlja ravna ploča jer je „istraživao dva meseca”, naglašavajući pritom dva meseca kao da su dve decenije, bude mu sasvim jasno da se radi o šarlatanu, a nikako istraživaču.
A ko je Marko Pištalo kada odzvoni za kraj časova – šta voli, šta ga ispunjava i čemu se raduje?
– Imam mnogo hobija, a kao što ste videli u prethodnim odgovorima, neke od njih sam ugradio u pedagošku praksu. Od ovih koje nisam pomenuo tu su: muzika, stripovi, stari Beograd, košarka, teretana… Trenutno mi mnogo nedostaju koncerti i svirke i igranje košarke (često igram u gimnaziji sa učenicima). Radujem se vremenu sa porodicom i prijateljima, ceđenoj pomorandži, hrskavoj piletini u grilu pored moje škole, čokoladici kidi (plavi), novim Marvelovim i DC ekranizacijama, naučnim radovima na postdiplomskim studijama, novim poznanicima na Instagramu i u stvarnosti, argumentovanim raspravama…
Vidi i: Vladimir Nikolić nije imao diplomu, ali je projektovao najlepša zdanja Vojvodine
Tekst: Anja Stanišić
Foto: Dalibor Danilović