Današnji dan, 17. novembar, obeležava se kao Dan prevremeno rođene dece (World Prematurity Day) i zbog malih Divova, kako se nazivaju mališani rođeni pre 37. nedelje trudnoće, ceo svet postaje ljubičast.
Nina Kozić poznata je kao ekspertkinja za negu kože, radi kao kozmetički edukator i sa brojnim pratiocima nesebično deli svoje znanje putem svog kanala NinaTalksBeauty. Osim toga, Nina je i mama jednog malog Diva – njena ćerka Sofija prevremeno je rođena beba.
Upravo na današnji dan, 17. novembar, sa Ninom smo razgovarali o tome kroz šta roditelji prevremeno rođene dece prolaze posebno u prvim mesecima njihovoj života, ali i kako mali Divovi rastu.
Za početak, ispričala nam je kako je tekla njena trudnoća i kako se desilo da se beba rodi prevremeno.
“Trudnoća je tekla sasvim normalno imajući u vidu da mi je godinu dana pre toga rađena konizacija i da mi je grlić bio skraćen. Dva dana pre nego što sam ušla u 32. nedelju delimično mi je pukao vodenjak i smeštena sam u Narodni Front na odeljenje patologije trudnoće. Lekari su pokušali da produže trudnoću koliko god je to bilo moguće ali sam se dva dana kasnije, tačno u 32. nedelji porodila hitnim carskim rezom i na svet je došla Sofija, teška 1650g i majušna 43 cm.
Budući da sam bila u anesteziji, Sofiju nisam videla dok smo bile u Frontu – ona na odeljenju Neonatologije, ja na Intenzivnoj, a posle u sobi. Dan nakon rođenja hitno je prebačena u Institut za neonatologiju zbog pneumotoraksa gde je prvih nedelju dana bila na respiratoru boreći se za svaki udah”, priča Nina i otkriva kada je zapravo videla svoju ćerku, kao i zbog čega dan kada joj je zapravo bio termin slave kao drugi rođendan: “U inkubatoru je provela 48 dana, a ukupno u Institutu 56 i došla kući 4. maja, na dan kada mi je bio termin i koji mi, roditelji malih Divova, zovemo OtpustDivan Dan. Sofiju sam upoznala 5 dana nakon što sam je rodila, kada su me otpustili iz Fronta i umesto kući, otišla sam pravo u Institut.”
Kada postanete majka prevremeno rođene bebe – koja su to osećanja, pored straha, koja najviše preovlađuju i koja vam ne daju da klonete?
– Ne umem da objasnim, ali mislim da se probudi neka snaga koju nisi ni znao da imaš, posebno kada je tvoje dete u pitanju. Valjda je to majčinski instinkt, ne znam. Sa druge strane, bez podrške porodice i prijatelja mnogo je teško da ne kloneš – imali smo sreću da su oko nas ljudi koji su nas izvlačili iz najtežih trenutaka.
Na koji način ste se borili sa svim što se dešavalo prvih meseci Sofijinog života?
– Iz ove perspektive, mi nismo ni bili svesni koliko je strašno to što prolazimo. Dan se pretvori u broj određenih radnji koje izvršavaš, kao na autopilotu, uđeš u neku svoju rutinu – izmlazanje, nošenje mleka u Banku humanog mleka u Institutu, poseta, razgovor sa lekarima, „dobila je 10g“, „izgubila je 15g“, povećali su obrok, smanjili su obrok – kao neki životni jojo koji ide gore-dole i tako 2 meseca.
Tek su nam pogledi ljudi kad nas pitaju „kako je Sofija?“ i kad pokažemo slike iz inkubatora koje smo jedno drugom pravili jer nismo mogli zajedno u posetu, ukazivali da je to što se dešava ozbiljna borba. Griža savesti kad odeš sa drugaricom na kafu, a dete ti je u inkubatoru, nemoć kad je čuješ prvi put da plače, a u inkubatoru je i ne možeš da je uzmeš u ruke i utešiš, mislim da će mi to ostati urezano za ceo život.
Koja je najvažnija lekcija koju ste iz celog iskustva izvukli?
Da je snaga i borba za život tih najmanjih heroja zapanjujuća, da su tu da te nauče da sve može i da su prijatelji i porodica najvažniji oslonac.
Kakva je Sofija sada? Šta voli i u čemu je posebno dobra?
– Sofija je jedan zvrk od deset godina. Od posledica prevremenog rođenja danas su ostale poteškoće u čitanju i pisanju sa kojima se borimo uz pomoć logopeda. Sa druge strane, engleski priča bolje nego ja, ispravlja me ako pogrešim akcentovanje neke reči, apsolutno nema strah, posebno ne od visine, i samo čekam kad će da počne da me ubeđuje kako je skroz ok bandži džamp sa 12 godina.
Koja je vaša poruka za roditelje prevemeno rođene dece, koji sada prolaze kroz istu situaciju?
– Da nisu sami, da potraže pomoć i porodice i prijatelja i stručnih ljudi. Da postoji udruženje nas roditelja prevremeno rođene dece Mali Div koje nesebično pruža podršku jer mi najbolje znamo kroz šta prolaze. I da sa ponosom slave svaki 17. novembar, svaki rođendan (koji istina, prvo preplačem) i svaki OtpustDivan Dan jer smo imali privilegiju da svoje heroje rodimo.
Autor: Original
Foto: Privatna arhiva